Kulturno informativni centar pokreće program Film XX – Ženski filmski narativi koji će se sastojati od nekoliko tematskih ciklusa a fokusirat će se na reprezentativne redateljice koje su i dalje rijetka pojava u patrijarhalnom i falogocentričnom svijetu filma.

Prvo izdanje održat će se od 5. do 7. travnja 2019. godine a posvećeno je feminističkom video-kolektivu Les Insoumuses koji su 1975. godine u Francuskoj osnovale redateljica Carole Roussopoulos, glumica Delphine Seyrig i prevoditeljica Ioana Wieder.

Nakon svjetske premijere u sklopu Berlinale Foruma u KIC-u će se u petak, 5. travnja u 19 sati održati hrvatska premijera dokumentarnog filma Delphine i Carole (2019.) Callisto Mc Nulty koji prati susret između mitske francuske glumice Delphine Seyrig i francusko-švicarske video-pionirke Carole Roussopoulos. U sklopu programa prikazat ćemo i nekoliko reprezentativnih uradaka video-kolektiva Les Insoumuses koji su fokusirani na reprezentaciju žena u medijima, te njihova radna i reproduktivna prava - Maso i Miso idu na jedrenje i S.C.U.M. manifest (1976.); Budi lijepa i šuti! (1981.). Gošća programa je mlada francuska redateljica i spisateljica Callisto Mc Nulty, ujedno i unuka Carole Roussopoulos.

Nakon što je dobila otkaz u časopisu Vogue, Carole Roussopoulos je na poticaj Jeana Geneta 1969. kupila drugu Sony Portapak videokameru koja je prodana u Francuskoj (Godard je navodno kupio prvu). Kada je upoznala Delphine 1974. u Parizu, već je bila politički angažirana, dokumentirajući razne proteste i borbe svojom kamerom, poput pokreta lezbijki i homoseksualaca (F.H.A.R.) ili Crnih pantera. Godine 1970. osnovala je i prvi militantni video-kolektiv u Francuskoj Video Out.

Delphine Seyrig u to doba bila je zvijezda filmova Ukradeni poljupci (1968.) Françoisa Truffauta, Magareća koža (1970.) Jacquesa Demyja, India Song (1975.) Marguerite Duras i Jeanne Dielman (1975.) Chantal Akerman. Njezina ambivalentnost prema glumi - proizašla iz razumijevanja polja moći redatelja i producenata, te njihova nametanja stereotipnih rodnih uloga – dovela ju je u studio u kojem je Carole održavala video-radionice za grupu žena. Delphine ovdje otkriva subverzivni potencijal videa kao kreativnog i emancipacijskog oruđa, novog medija bez povijesti koji su žene mogle koristiti nesputane uobičajenim financijskim i institucionalnim barijerama, te društveno-obiteljskim pritiscima.

Kroz portret ovih dviju neustrašivih suradnica i njihova subverzivna, militantnog korištenja videa i filma Delphine i Carole također pomno bilježi period „začaranog“ feminizma 1970-ih ili fairynism kako ga naziva Mc Nulty, koji karakteriziraju zajedljivi, sarkastični humor kao oružje za uništenje patrijarhata, razigrani radikalizam i kreativna energija. Kombinirajući povijesno, političko i osobno autorica također stupa u dijalog sa svojom bakom Carole Roussopoulos te nastavlja njezin, posljednji nedovršeni projekt koji je inicirala nedugo prije svoje smrti 2009. godine - namjeravala je snimiti arhivski dokumentarac o svojoj prijateljici i feminističkoj “compañera” Delphine Seyrig. U bilješkama koje je ostavila Carole objašnjava kako je na taj način željela odati počast ovoj „pobunjenoj muzi“ (Les Insoumuses – neologizam je koji kombinira riječi „muza“ i „pobunjena, neposlušna“) čiji feministički angažman i glumačka postignuća treba nanovo valorizirati. Delphine i Carole slijedi ovu viziju kombinirajući arhivske snimke – fotografije, isječke iz njihovih filmova i video-uradaka, kao i postojeće intervjue sa sugovornicama poput Simone de Beauvoir, Kate Millett, Marguerite Duras i Chantal Akerman.  

U nastavku programa u subotu i nedjelju, 6. i 7. travnja s početkom u 19 sati uz uvod Callisto Mc Nulty gledat ćemo nekoliko reprezentativnih uradaka video-kolektiva Les Insoumuses. U Budi lijepa i šuti! (1981.) kroz niz intervjua sa slavnim glumicama - između ostalog Juliet Berto, Ellen Burstyn, Jane Fonda, Marijom Schneider, Anne Wiazemsky, Shirley MacLaine i Warholovom muzom Vivom – Seyrig podastire otrežnjavajuću studiju ženskog rada u industriji koja je primarno posvećena održavanju mašinerije muških fantazija.

Maso i Miso idu na jedrenje (1976.) na ironičan način kolažnom tehnikom dekonstruira intervju koji je tadašnja državna tajnica za ženska pitanja Françoise Giroud dala na nacionalnoj televiziji odgovarajući na pitanja svojih isključivo muških sugovornika. Zaključak je „Nikakva televizijska slika ne može nas reprezentirati, uz pomoć videa same ćemo ispričati naše vlastite priče.“ U istom bloku gledat ćemo kratki video S.C.U.M. manifest (1976.), iščitavanje seminalnog istoimenog teksta radikalne feministice Valerie Solanas.

Francuska filozofkinja i feministica Helene Cixous u svojem kultnom eseju Smijeh meduze iz 1971. uputila je ženama urgentni poziv da pišu i da se vrate pisanju iz kojeg su istjerane jednako nasilno kao i iz svojih tijela. Žensko pismo pronašlo je svoj put i na medij filma. Iako su žene uvijek bile primarno objekt ispred kamere, a ne subjekt iza nje ovo se polako počinje mijenjati. Primanje videokamere u ruke svakako je bio buntovni i emancipacijski čin koji je pomogao na tom putu. Video-povjesničarka Anne-Marie Duguet podsjeća nas kako je 1970-ih video bio nov i otvoren medij koji još nisu prisvojili muškarci i nije ga se podučavalo u umjetničkim školama i akademijama. Tih godina u Francuskoj niče čitav niz video-kolektiva koje predvode žene, od kojih su uz Les Insoumuses najpoznatiji Vidéo Out (1970.), Vidéo 00 (1971.), Les Cents Fleurs (1973.) i Vidéa (1974., koje se izdvajaju po tome što nisu primale muškarce u kolektiv).

Program se ostvaruje u suradnji sa Subversive Festivalom, Le Centre Audiovisuel Simone de Beauvoir u Parizu i Centrom za ženske studije u Zagrebu, a filmska kustosica je Dina Pokrajac.