Tomislav Čuveljak, fotograf i snimatelj, u KIC-ovoj Galeriji na katu izlaže nekoliko video radova s izdvojenim objektom - najlonskom vrećicom kao lajtmotivom. Odjek je to čuvene vrećice koja se pojavljuje u fascinantnom „amaterskom filmu“ iz holivudskog hita „Vrtlog života“ Sama Mendesa iz 1999. godine, koji se u Tomislavovu radu koristi nakratko izravno, a kasnije metacitatno.

Bijeli i prazan prostor galerije autor tretira kao izlagački volumen za dokumentaciju osjećaja opuštenosti zrcaleći ga kroz snimke pejzaža koji prolazi i izmjenjuje se pred promatračem.

U depersonaliziranim snimkama okoliša, Čuveljak bira prizore naizgled oslobođene značenja, ispražnjene od smisla koji su nekada imali. Ulazimo tako u njegov „napokon stečeni mir misli i oka“, i namjeru da u formi dnevnika s nama podijeli taj dijalog s viđenim.

Izložba Tomislava Čuveljaka ostaje otvorena do 27. svibnja 2022.

 

''..kad razgovaram sa sobom snimam pejzaž.''*

Dualizam kao temeljno načelo bitka kako na kozmičkome tako i na našem egzistencijalnom mikro nivou u neprestanoj je rotaciji i trajanju. Poput simbola toga gibanja taoističkog yina i yanga, melje nas čas jedna, ona, nazovimo je svjetlija, a čas ona druga, dajmo joj ime mračnija, faza. Unutar te vrtnje nastojimo svim silama, gonjeni porivom dokazivanja i opstanka naći i opravdati svoje mjesto na jednoj ili ponekad na drugoj strani.

U tom životnom fliperu razvijaju se naša svijest, kreativnost ili strahovi, a u prelascima s jedne na drugu stranu ošine nas ponekad i bič samospoznaje ili suosjećanja pa osjetimo i milost božju, najčešće plativši skupu cijenu za to iskustvo.

No vremenom, a naravno proporcionalno time i godinama koje grizu i umaraju naše tjelesno biće, dualizam nekako usporava, smanjuje frekvenciju i intenzitet izmjena. 

Problemi nastanu kad stanemo, kada se izmjene uspore te sagledamo život i okruženje iz nekog drugog očišta, iz pozicije u kojoj možemo reći ''neka se vrti, ja sad gledam izvana''

Tomislav Čuveljak, po obrazovanju akademski filmski snimatelj, a po vokaciji fotograf i ''poetski dokumentarista urbanih motiva'', bogate je životne i stvaralačke biografije. Logoreičan i stasit, informiran i analitičan, zainteresiran je za mnoge stvari koje život iz svih smjerova donosi, te će smjelo pokriti područja od nuklearne znanosti do pitanja selektora za Biennale u Mlecima. Svojim dugogodišnjim fotografskim pregalaštvom, a i radi spomenute urođene radoznalosti, bio je u samom centru događanja koja su oblikovala suvremeno hrvatsko društvo i grabežljivi politički panteon.  

Naime, kao fotograf tjednika Nacional u vrijeme atentatom ubijenog Ive Pukanića, a snimajući ''moverse & shakerse'' domaće i regionalne društvene i političke scene, ostavio je značajan trag stvarajući prepoznatljivu autorsku novinsku fotografiju.

Drugim riječima, ulagao je u te portrete jedan dodatni angažman i trud koji zasigurno prelaze crtu standardnoga i izazivaju dodatan stres koji je svoj ventil nalazio u smirujućim, a ipak poetski kritičnim fotografijama gradskih pejzaža rijetko viđenih u medijima. Izložbu tih urbano-ruralnih motiva Zagreba Galerija na katu pokazala je u svojoj prvoj izlagačkoj sezoni.

No kako se kotač dualističke izmjene mirnih i stresnih perioda izmjenjuje, tako i Čuveljak s konačno pronađenim mirom od stresnog ganjanja visoke kvalitete magazinske fotografije, ostavlja fotografsku kameru i vraća se snimanju pokretnih slika. Kako je tada ostavljao svoj trag i tražio sebe u svim portretima koje je namjenski snimao, tako je sada lice nekog terminatora općeg i javnog dobra ili sveca među običnim građanima, zamijenio pejzažima i objektima koje priroda polako prazni od smisla dok on upravo u njima kao takvima nalazi nadahnuće.

U GNK izloženo je nekoliko video radova s izdvojenim objektom - najlonskom vrećicom kao lajtmotivom.  Odjek je to čuvene vrećice koja se pojavljuje u fascinantnom „amaterskom filmu“ iz holivudskog hita „Vrtlog života“ Sama Mendesa iz 1999. koji se u Tomislavovu radu koristi nakratko izravno, a kasnije metacitatno.

Bijeli i prazan prostor galerije autor tretira kao izlagački volumen za dokumentaciju osjećaja opuštenosti zrcaleći ga kroz snimke pejzaža koji prolazi i izmjenjuje se pred promatračem. Ulazimo tako u njegov „napokon stečeni mir misli i oka“, i namjeru da s nama podijeli taj dijalog s viđenim u formi dnevnika neke duševne bonace nakon moćne tramuntane.

Kamera bilježi ono što autor struže u sebi ili pokušava prepoznati, jer naš osobni mir pokretač je značenja, a vanjski pejzaži tada su samo posljedica tog stanja, neki partner u razgovoru. Depersonalizirani snimci okoliša, raznih predmeta i montažni postupci koji prenose i nemir i spokoj kojima poput zloduha konzumerizma lebdi najlonska vrećica za kupovinu, sasvim su suprotni od egom i osobnošću opterećenih mnogih Tomislavovih portreta za magazinsku potrošnju.   

Jednostavnom promjenom mjesta boravka, putovanjem i izmještanjem iz sredine u kojoj većinu vremena boravimo opterećeni značenjima koja nas često umaraju svojom vampirskom naravi, rastačemo se u bezbolno u prostoru i vremenu. Blažena pozicija stranca, kako u prirodi tako i u urbanoj ili ruralnoj sredini, omogućuje nam čitanja onoga što vidimo na jedan nevin, gotovo kandidovski način u kojem sve može biti dobro, bez imalo zla ili jednostavno bez opterećujućeg značenja.

Kroz kameru koja to bilježi i njezin hipnotički ritam izmjena fokusa i potom slika, naša želja za traženjem smisla pada u vodu. Tako razoružani, bez logičkog uporišta, samo nekim zaumnim čitanjem desi se neka vrsta hipnoze besmislom koja isušuje značenjima opterećen um i nudi kratki mentalni odmor.  

Zagonetka ili misterija često intenzivno angažira um, no vizualni podražaj slikom bez deskripcije i verbalizacije nudi gotovo jednaki prostor angažmana bez želje za pronalaženjem značenja koje bi bilo jedino i isključivo.

Čuveljak bira slike naizgled oslobođene značenja, lišene svrhe koju su nekada imale. Zgrade i kuće su to koje su ljudi napustili, a njihov su smisao i funkcija odavno zaboravljeni. Kroz jednostavna pretapanja kadrova i dodavanje fotografija u tijek istih, autor pokušava stvoriti novi smisao  dopuštajući sebi da se hrabro izgubi u vlastitome traženju i o tome ostavi traga. 

Mantre, molitve, mandale i sri yantre te mnogi predmeti za fokusiranje misli kako bi se iste izgubile ili ispraznile, poznati su načini i tehnike preddigitalnog doba pražnjenja uma raznih religijskih ili soterioloških doktrina. Digitalna tehnologija snimanja koja je danas sveprisutna i lako dostupna u galopirajućem digitaliziranju svekolikog života i procesa, također ostavlja prostor za preispitivanje gdje je umjetnost mentalnog zaborava sebstva u svemu tome.

Virgil Windrich, austrijski umjetnik koji je u GNK izlagao u 2021., odgovorio je na to pitanje svojom instalacijom koja je savinula prostor i vrijeme u digitalno ogledalo, svojevrsnu vizualnu zagonetku u stvarnom vremenu. 

Kod Čuveljaka rješenje je puno jednostavnije i nazovimo ga klasičnije, bez složenih programa i programiranja. Samo odabir slika, njihovih izmjena i glazbe te samo njemu (ne)znan ključ povezivanja čine ga klasikom hrvatske postvideo umjetnosti zaborava sebstva i pronalaska blaženog besmisla iliti oslobađajućeg novoga smisla.

Tehnologija i motivi koji autoru donose mir u stvarnome svijetu ovdje djeluju u sinergiji kako bi kroz autorov altruizam i poštovanje prema Prirodi postali suvremena digitalna poetska mantra koja, kako svome autoru tako i promatračima, može isprazniti um bez zagonetke i angažmana oko traženja odgovora.

Hrabrost kojom Tomislav odustaje od prikazivanja smisla i mir koji pronalazi kroz razgovor pejzažom, naizgled su jednostavni i lako izvedivi, no dug je put do tog luksuza. Konzumerizam, zavučen svima nama pod kožu i sljubljen s našim identitetom u tome nas sprječava. 

Neki od nas, koji su svoj duh poput najlonske vrećice koja lebdi kadrovima pustili na slobodnu mentalnu pašu i oslobodili smisla to jednostavno mogu, i još su toliko darežljivi da to podijele s nama.  

Tomislav je takav, ja još nisam. Nadam se da vrijeme radi za mene.

 

*T. Čuveljak  kaže Emilu M. prilikom razgovora o motivima nastanka projekta

 

 Emil Matešić