SONJA HRŽINA MAJSTOROVIĆ / ŠATOR SASTANKA

U srijedu, 30. listopada 2019. u Galeriji na katu Kulturno informativnog centra otvara se izložba Sonje Hržine Majstorović „Šator sastanka“.

 

U Starom zavjetu šator sastanka drugo je ime za židovski tabernakul (ili miškan), koji je napravljen kao pokretno mjesto bogosluženja za izraelski narod tijekom četrdesetogodišnjeg lutanja po pustinji nakon bijega iz Egipta. Izložba Šator sastankauspostavlja novi šator, ovaj put u prostoru galerije, koji osim molitava Jahvi sadržava kolektivnu molitvu, u spomen ponajprije na sve nevine stradale u vihorima Drugoga svjetskog rata i u Holokaustu, kao i one preživjele, i sve njihove potomke, koji do današnjega dana nose pečat tragedije za čovječanstvo, ali i tragedije čovječanstva i zaboravljene ljudskosti, koja služi kao uvijek svježe podsjećanje na ono što je dio ljudskog roda spreman učiniti. Izložba nudi mjesto susreta unutar prostora galerije, koja zamjenjuje platno kao omotač prostora u kojem vrijeme ne postoji, ili pak postoji u svoja tri glavna vremenska stanja, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Dok ne uđemo u šator i ne otkrijemo njegov sadržaj, tko ili što je u njemu nepoznato nam je. Ako primijenimo teoriju o kvantnoj superpoziciji te zamislimo takav šator kao metalnu komoru koju je zamislio Schrödinger, u njemu mačka može još biti živa ili pak mrtva. Unutar navedenoga prostornog omotača vrijeme nije definirano te ga autorica zamišlja kao prostor u kojem susreće svoju rodbinu, pa tako i onu koja joj je sada vremenski daleka, onu koju je upoznala samo preko starih fotografija i bakinih i majčinih priča, u kojoj su davno minuli ljudski životi još prisutni, još živi. Umjetnica se u unutarnjoj dimenziji šatora susreće sa ženama, majkama koje su joj prethodile unatrag nekoliko generacija u njezinoj genealoškoj liniji, kao i s naraštajima koji dolaze, kćerima. U šatoru se nalaze i dvije srodne joj osobe kao umjetnice i žene židovskih korijena, a to su Tamara Ukrainčik i Eva Hesse. Akteri tog susreta u šatoru utjelovljuju se na frizu fotografija, portreta žena. Portreti autorice, prabake Julijane Šejol, Berthe Mauthner, Blance Zoor, kao i bake Klare Havaš te majke Judite Deutsch, kćeri Rebecce, najbolje prijateljice Tamare Ukrainčik, kao i spomenute Eve Hesse, za povijest umjetnosti važne kiparice, u mnogočemu pionirke, izborom materijala kao i feminizmom koji je diskretno prožimao njezinu umjetnost. Autorica osjeća određenu bliskost s umjetničinim životom, kao i njezinim umjetničkim djelovanjem, kao i po sitnim slučajnim korelacijama, primjerice po tome što se i ona trebala zvati Eva. Važno je napomenuti da je ovo prvo postavljanje umjetničina Šatora sastanka, i to upravo na židovski Blagdan sjenica, Sukot. Naime, autoričina majka potječe iz židovske obiteljite će autorica podijeliti doživljaj rodoslovne povijesti, koja je u najmirnijim trenucima 20. stoljeća bila i dalje dramatična, a u njegovim najmračnijim trenucima tragična. Naime, ni autoričinu obitelj nije zaobišla nesretna sudbina mnogih koji su stradali tijekom Drugoga svjetskog rata i Holokausta, dviju istodobnih tragedija ljudskog roda. I u umjetničinoj porodici bilo je stradalih članova, ljudi kojima se izgubio svaki trag, čija nam je točna sudbina nepoznata, no ipak ju je lako pretpostaviti, ako u dedukciju ulazimo Occamovom oštricom. Dodatnu živost zamrznutim portretnim trenucima dalje ili bliže prošlosti daju pozadinski fluidne, titrave snimke morskih površina. More simbolizira svojevrsno autoričino pročišćenje, naime, umjetnica poima more i odlazak na more kao godišnju katarzu. Ono je prilika za stapanje sa svijetom, prostorno i vremensko, more krije naslage prošlosti u dubinama, poganske pogrebe i davne brodolome. U moru atomizirani ostaci minulih vremena plove svijetom, dodiri svih ljudi koji su ikada dotaknuli vode, od Drave, Dunava, Crnog i Mramornog mora, Egejskog i Jonskog, do našeg Jadrana, općim tokovima sjećanja. Kao i šator, ono je odvojeno površinskom membranom od promatrača. Membrana odvaja svjetlo površine od neke druge dimenzije, u kojoj vrijede nova pravila. Voda autorici nosi pročišćenje, pomirenje s prošlosti i spokoj, ublažavajući strepnje i nesigurnosti pred nastupajućim vremenima. Ivor Igrec