SAMIR CERIĆ KOVAČEVIĆ / BIOTEKSTURE

Samir Cerić Kovačević umjetnik je koji svoj prostor posebne adoracije prirode pronalazi u ritualnom obredu koristeći fotografiju kao rekvizitu kojom posredno učvršćuje svoju vezu s prirodom, fotografirajući naizgled neugledan motiv.

Fotografije su to lišća i biljaka u krupnim kadrovima koji tu jednostavnu životnu strukturu pokazuju u svoj njezinoj živosti i snazi. Radovi pred nama nisu narativni, nisu to storytelling fotografije, prije apstraktni udari ljepote, mogući putokazi našem zaumnom, intiutivnom povratku prirodi na koji je teško ostati imun. Zaokupljen pitanjem intuitivne povezanosti s prirodom koju je čovjek na samim počecima imao, Samir Cerić Kovačević fotografskom kamerom istražuje i propituje jesu li se, u vremenu fascinacije novim tehnologijama, intuitivne spone s drugim oblicima života u prirodi izgubile, ili ih samo ne osluškujemo dovoljno često.

Samir Cerić Kovačević, rođen je 1982. godine, u Brtonigli. U Zagrebu je završio srednju strukovnu školu za fotografa i grafičkog tehničara tiska. Umjetničkom, povremeno novinarskom fotografijom, bavi se više od petnaest godina. Često radi kao službeni fotograf za artističke manifestacije u domovini i u nekoliko država Europe (Animafest, Organ vida, ZFF, In Music i dr.). Njegovi su radovi predstavljeni na više samostalnih i nekoliko selektiranih, grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.

 

Posljednji vitez ljepote

Dvije su pokretačke sile u nama: žudnja za životom i strah od smrti. Na razne načine pokušavamo od tih opsesija pobjeći, sakriti se ili im se približiti. Ima i onaj treći put, pokušati pomiriti te dvije sile, nešto iz njih naučiti, barem pokušati razumjeti kako funkcioniraju. Za to nekako nam valja pronaći njihov ključ estetizacije (ili mistifikacije) kroz razne pojave i fenomene koji često vode u mnoge proizvode estetske, političke ili na koncu, globalne (re)evolucije. Okruženje u kojem se krećemo, mi žohari i štakorice u urbanom ropstvu asfalta, gradovi su i betonska naselja po kojima lutamo u nadi da ćemo u nekom srodnom biću nanjušiti sličnu žudnju ili strah koji ih kodira na nama sličan način.

Slijepi na zelenilo, otvrdnuli od asfalta i otupljenih čula od betona, zapljusnuti svim vrstama valova pomalo gasnemo kao ljudi i na koncu bježimo od svega što nije od betona, plastike ili što nije uređeno, čisto i urbanizirano. No, kako to uvijek biva, što je pritisak sa svih strana veći tako će se kad - tad pojaviti i neke anomalije. U početku su to maleni istisnuti balončići s prorocima svih vrsta koji pozivaju na povratak prirodi. Propovijedaju o pogledu unazad i tek onda unaprijed, na povezanost nas i Nje, majke Zemlje, na održivost planeta i međusobnu povezanost svih sa svima.

Na koncu tržišna ekonomija i njih brzo proguta i pretvori u trend ostavljajući njihov nauk na policama s proizvodima u supermarketima i u odjecima naše svijesti neke misli o prirodi kao početku i kraju svega.

U tim odjecima Samir Cerić Kovačević pronalazi svoj prostor posebne adoracije prirode u ritualnom obredu koji koristi fotografiju kao rekvizitu i tako posredno učvršćuje vezu njega i Nje, fotografirajući naizgled neugledan motiv.

Fotografije su to lišća i biljaka u krupnim kadrovima koji tu jednostavnu životnu strukturu pokazuju u svoj njezinoj živosti i snazi kojom se sokovi u lišću bore za posljednje minute života u namjeri da nam pokažu svoju želju za njime. Apstraktnost tih formi i površina jednako je zahvalan motiv kao i snaga grafizma i oblika koje smo vidjeli u radovima Borisa Poljičanina u GNK iz 2017. godine. Izložio je tada krupne kadrove kostiju, odavno mrtvih, napuštenih, golih bijelih kostiju. Mrtva materija, snažan znak smrti i konačnosti, bila je osvijetljena poput najskupljih 'pack shotova', snimaka proizvoda za reklamne kampanje.

Poštovanje i pronalaženje ljudskih otisaka i formi kojim su njih dvojica pristupili prirodi i njezinim ostacima, a obojica su također fotografi koji svoju egzistenciju zasnivaju na poslovima komercijalne namjene, opsesivne su kategorije.

Kod Samira vidljiva je nježnost u biranju kuteva rasvjete kojima svoje biljne modele rasvjetljava ili nudi svjetlu kako bi ih prikazao u njihovoj punoj ljepoti. Boje i forme koje odabire u kadrovima svojevrsna su poezija ratnika ljepote koji traži taktiku kojom bi nam prenio svu bol ili snagu biljke i njezina osnovnog zadatka: preživjeti što duže i plodnije.

Motivi listova su ustvari kao i ljudi; kao da je pred nama portret mladića, starije žene ili bolesne osobe koji pred njegovim objektivom pokazuju sami sebe u raznim fazama rasta i sazrijevanja. Vapaj je to efemerne biološke tvorbe koji ustvari govori o nama, o našoj ignoranciji, sljepoći na tako sveprisutnu i blisku strukturu i grafizam što ga priroda stvara. S druge strane, tu je i prisutno neko buđenje, 'aha' trenutak u kojem se naša koža i njezin grafizam gotovo preslikavaju na površinu lista, tren spoznaje u kojem osjetimo tu mističnu vezu nas i Prirode makar kroz ovakav izravan udarac posred čela.

Njegove fotografije stoga postaju rekviziti u našem mogućem osobnom povratku prirodi kroz identifikaciju i personifikaciju iste, jer nama otvrdnulima i fasciniranima novim tehnologijama i napravama treba, kao djeci, objašnjavati što to ustvari priroda jeste. Samir postaje tako majstor obreda urbanih Eleuzinskih misterija koje su u antičkoj Grčkoj slavile prirodu i našu vezu s njom, a da do danas ne znamo koja je bila inicijacijska tajna u Eleuzini. Radovi koji su pred nama nisu narativni, nisu to storytelling fotografije, više su to apstraktni udari ljepote, mogući putokazi našem zaumnom, intiutivnom povratku prirodi na koji je teško ostati imun.  

Recimo da je 'tajna Eleuzine' otkrivena, nije to ni riječ ni magični napitak, nego je slika, jednostavna poredba nas i Prirode koja pokazuje koliko smo slični i pretopljeni jedno u drugo.  

Poput kakvoga Don Kihota, viteza uzaludnosti koji kopljem ljepote nabada našu zaboravljenu i zatajenu vezu s prirodom, Samir ipak uspijeva 'izbaviti nas od zla i ne uvesti u napast', pokazujući nas same, naše dlanove i njihovu bliskost sa žilama lišća. Tako edukacijski postavljeni motivi izravan su podsjetnik na našu vezu, bolje rečeno podrijetlo i nedjeljivost od Prirode koja se tako lako zaboravi.

No, što je priroda bez neprijatelja, kukaca i gamadi razne koji je rastaču iznutra i tjeraju ponovo na obnovu? Što su raspadanje i smrt nakon tolikog željenog i slavljenog života, borbe za opstanak koji na koncu opet završava smrću?  

Treba li taj princip ponovnog rođenja, strasti za životom i smrću shvatiti i čovjek? Je li to možda bila tajna inicijacijske poruke Eleuzinskih misterija, i što ako tako i je, ako je i smrt, makar i nasilna, sastavni dio života?

Je li onda i rat samo jedna od taktika strategije življenja tj. Prirode, jer prvo su vitezovi bili ubojice, a tek onda sveci i poete, ili je pak naša izgubljena veza s Prirodom uzrok i rata samoga?

 

Emil Matešić, ožujak 2022.