U petak, 14. listopada u 20 sati, u KIC-ovoj Galeriji na katu otvara se izložba fotografija Darka Bavoljaka „Povratak“.

Ciklus „Povratak“ sastoji se od 12 crno-bijelih analognih fotografija snimljenih kamerom tipa Sinar Handy, nastalih u vrijeme karantene (travanj – svibanj 2020.) izazvane pandemijom virusa COVID - 19.

Prema riječima samog autora, „Povratak“ na već gotovo zaboravljene tehnike snimanja i razvijanja analognog C/B materijala velikom kamerom sa plan filmom ujedno znače i povratak samome sebi. To ponovo doživljeno iskustvo, gdje rezultat možemo djelomično vidjeti nakon razvijanja negativa, a potpuno tek nakon izrade pozitiva, ove fotografije čini raritetom i „virusom“ u moru digitalnih fotografija koje bez obzira na sve prednosti, nikada neće imati originalnost, atmosferu i plemenitost koja nastaje složenim procesom stvaranja i otiskom na srebrnoj želatini.

Bavoljak i njegova kamera u „Povratku“ su višestruko pokazali da je u umjetnosti samo mijena stalna te kako urbani asfaltni tip može konačno naći smiraj i nadahnuće u planini, u šumi, u antropomorfnom korijenu koji vrišti u tišini izvađen iz Majke zemlje. Darkovi fotografski ciklusi zapravo su svjedoci njegova življenja, kodirani estetski zapisi onoga najdubljeg, intimnog osjećaja sebe i društva kroz koje pratimo kako jedan autor putuje kroz prostor i vrijeme.

 

Izložba ostaje otvorena do 2.11.2022.
Izložba se može pogledati radnim danom od 12 do 20, vikendom od 17 do 22 sata.

 

Povratak u Budućnost ili Budućnost u Povratku

Motiv, volja i nužnost tri su slična pojma ili neophodnosti potrebni da bi se dogodilo nešto od osobne ili društvene važnosti. Izostane ili jedan od njih, dakako da su stvari i tada moguće, no nedostajat će nam ona oštrica karizme i posvećenosti u izvršenju ili nakani koja nas goni da nešto ostvarimo. U umjetničkom stvaranju nije puno drugačije, motiv najčešće pronađe nas, volja uzdigne od zemlje taman toliko da nam krvopijsku svakodnevnicu učini manje važnom, a nužnost koja nas tjera u realizaciju je sama po sebi gotovo pa neobjašnjiv fenomen. 

Darko Bavoljak, po obrazovanju filmski snimatelj, a po vokaciji fotograf i autor jedan je od onih koji znaju koliko je potrebu za stvaranjem nemoguće zaustaviti kada pronađeni motiv probudi volju.

Od samoga djetinjstva vezan uz fotografiju odrastajući uz oca koji je aktivno fotografirao svijet oko sebe, Bavoljaku je u njegovim ranim dvadesetima trebalo neko vrijeme inkubacije za sakupljanje dovoljno motiva kako bi napustio studij ekonomije i u potpunosti se posvetio fotografiji. Upravo to iskustvo, života kao takvoga, odvojenog, a opet bliskog mediju u kojemu kasnije sazrijeva kao autor, dalo je njegovu radu posebnu vrijednost ne uvevši ga u napast i zlo samodostatnih lapurlatističkih voda, već u svijet tvrde stvarnosti kojom postaje svjedokom i kroničarem.

Uz urbane motive koje fotografira i objavljuje po tadašnjem omladinskom tisku, svoje izrazito snažno autorsko djelo ostvaruje godinama kasnije ciklusom fotografija 'Budućnost'  iz 1992., s motivima  razorenog Pakraca na kojima je riječ Budućnost (ime robne kuće) uništena na mnoge načine, i  prikazima svježe razorenih spomenika NOB-a.

Motiv priključenja umjetničkoj brigadi u Domovinskom ratu i potreba da se taj trenutak povijesti zabilježi izravno, s prve linije, objektivom, svjedočanstvo je karaktera koji 'ne pita, a bogami i ne skita' kada padaju bombe i zlobno fijuču metci. Ista nakana da bilježi ljudsku patnju i sustav koji se nad ljudima nadvija kao lešinar u očekivanju smrti, vodi ga do aktivizma vezanog za Goli otok, mjesto  brutalnog preodgoja najčešće drugačije od tadašnje dominantne ideologije mislećih građana mlade komunističke države. S druge strane bliskost s neoavangardnim i konceptualnim umjetnicima, te pogotovo s Tomislavom Gotovcem pokazuje jednu drugu stranu njegove umjetničke i ljudske osobnosti.

Taj Bavoljak nije do grla u društvenom angažmanu i paničnom strahu da će perverzija i brutalnost ranog državotvornog komunizma pasti u zaborav, nego je to avangardista koji smjelo plovi prostranstvom stvaranja u kojem se konačno izgubila granica tradicionalnih formi izražavanja i u kojem je zavladala ideja kao takva, bila ona u jednoj riječi, gesti ili performansu.

U autorskim projektima u mediju fotografije izražava se u ciklusima svakih nekoliko godina, a može ih se tretirati kao filozofsko fotografske traktate kojima zatvara pojedina poglavlja u životu. Vidljivi su tu traktati svjetlopisom o destrukciji i rođenje novoga svijeta tj. nove Države iz i na ruševinama stare. Pojam budućnosti tu je uništen i poput zlogukih proroka Bavaoljkova kamera nam govori da budućnost koja dolazi nije ona koju smo imali i koju ćemo ikada više imati. Koji i kakav Fenix iz takve ruševine može poletjeti? U ciklusu ''Izlozi'', fotografira gradske izloge kroz čija stakla se izmjenjuje unutarnji s vanjskim svijetom, a opna koja ih dijeli nekad je jasna i providna, nekada mutna i puna prepreka. Konceptualni su to radovi no ipak pitki i komunikativni, jasni u svom značenju, fokusirani u motivima, otvoreni u čitanju. Posljednji ciklus radova koji izlažemo u Galeriji na katu, Bavoljak je nazvao 'Povratak', i u njemu se poezija na mala i nenametljiva vrata vratila u hrvatsku fotografiju. Ostavimo li Josipa Klaricu i njegove kamere sa strane kao jednu divnu anomaliju, Bavoljak i njegova kamera u 'Povratku' su višestruko pokazali da je u umjetnosti samo mijena stalna te kako urbani asfaltni tip može konačno naći smiraj i nadahnuće u planini, u šumi, u antropomorfnom korijenu koji vrišti u tišini izvađen iz Majke zemlje. Ciklus od 12 crno bijelih fotografija povećanih klasičnom metodom srebrnog želatinskog razvijanja i snimljenih na velikim formatima negativa, nauk su za koji trebaju godine kako iskustva u fotografskom mediju tako i iskustva u životu. Ako je tehnika grčka riječ za vještinu, Bavoljak je tu kod kuće, sam proces 'old school' fotografiranja gdje se traži zrela autorska ruka i oko žedno motiva njemu nije nepoznat. Šuma, crna, siva i bijela, tiha i teška, slomljena i vrišteća otvorila se pred širokim objektivom Sinar kamere koja poput žedne grabe guta prizore koji vrijede, a na one bezvrijedne ni ne troši vrijeme jer s ovom kamerom ne valja napraviti pogrešku ni pri okidanju ni pri odabiru kadra.

Upravo ta škrtost ili bolje reći asketska preciznost koju valja imati u radu s klasičnim materijalima i tehnologijama Bavoljaka svrstava u uzak krug domaćih autora koji rade manje, ali daju više kada se opus sagleda u kontekstu vremena i prostora i na koncu svjedočanstva karaktera autora. Zasićen urbanim, kao i 'lockdownom' u četiri zida u doba pandemije, i s odavno prepoznatom spoznajom da kolektivni i grupni model stvaranja s raznim autorima koji se okupe oko zajedničkog projekta nije njegov put, Darko nam u bučnoj tišini šume ponovo nudi poeziju u fotografiji. Sloboda ostvarena, doduše, na način da ju je Država nametnula građanima kroz mnoge svoje aparate poručujući da ne idemo nikuda i da ne radimo ništa, omogućila je autoru  nenadani mir i prostor stvaranja odabran van urbanih cjelina, u šumu. Odlazak u prirodu, u Crkvu organskog koje se raspada i nanovo raste, a u kojoj je rizik zaraze smanjen na najmanju mjeru, iznjedrio je tako ciklus nastao u samotnim lutanjima zagrebačkim gorjem.

Dok kroz ciklus 'Budućnost' koji filozofski kroz svjetlopis raspravlja o uzaludnosti stvaranja kada je razaranje iza ugla i tumači o nekom urbanom raspadu betona čelik i stakla ljudskim činom, ovaj  posljednji ciklus, iako sav sniman u prirodi i bez ljudskog djelovanja kojem bi svjedočio nekako je gotovo identičan.

U njemu nije čovjek, tj. njegova glupost i zaigranost makabričnim dijelom bića ta koja dovodi do razaranja, nego je to ovdje Majka priroda napravila samoj sebi, srušila je da bi ponovo izraslo, namočila kišom da bi brže raslo, sakrila mekom mahovinom kako bi bilo nekako dostojanstveno, baršunasto. U 'Budućnosti' svjedočimo ljudskoj gluposti, manju bilo kakvog dostojanstva i razuma te istovremenoj nužnosti dokumentiranja iste za nove naraštaje, dok smo u 'Povratku' svjedoci kako identičan ciklus, samo na sporijoj i naizgled manje intenzivnoj skali, postoji i tamo gdje beton i ljudska ruka još dugo neće imati pristupa. Povratak u Budućnost ili Budućnost u Povratku je slučajna (?) dodana vrijednost koju autor igrom riječi naziva svojih ciklusa nudi ambicioznom promatraču njegova rada.   

Darkovi fotografski ciklusi ustvari su svjedoci njegova življenja, kodirani su to estetski zapisi onoga najdubljeg, intimnog osjećaja sebe i društva kroz koje pratimo kako jedan autor putuje kroz prostor i vrijeme.

Odiseja je to u kojoj pravi motiv uvijek dolazi tamo gdje postoji volja i nužda za ostavljanjem traga koji zasigurno neće narcisoidno ispuniti  prostor i vrijeme nego će decentno ostaviti svjedočanstvo o sebi, ujedno zrcaleći i nas same u svakome od tih ciklusa.

 

Emil Matešić