U utorak, 14. 3. u 19 sati, u KIC-ovoj Galeriji na katu otvara se „Paraizložba“ bareljefa hibridnih kovanica Borisa Kuka.

Radove koje će predstaviti na „Paraizložbi‘’, Boris Kuk opisuje ovim riječima: „Reljefi predstavljaju uvećane kovanice novca u svoj svojoj simbolici s pripadajućom ikonografijom; materijalističkoj mjeri svih stvari, fetišu (lažnog) blagostanja, napuhanog izraza ekonomske moći države, ideoloških obrazaca, kolonijalnih otimačina i pokolja, totalitarizama (svih vrsta i boja), nametnutih "kulturnih" i nacionalističkih stereotipa, novokomponirane mitologije... Premještajući konvencionalne i uobičajene elemente s kovanica (ornamentiku, heraldiku, tipografiju) u drugu priču, novi kontekst, možemo govoriti o dekonstrukciji i rekontekstualizaciji nekakvih zadanih i općepoznatih "vrijednosti"

Boris Kuk, akademski grafičar te osnivač i polovica autorskog tandema „Božesačuvaj“, niz je desetljeća prisutan na umjetničkoj sceni u Hrvatskoj i šire. Kroz rad s ‘Božesačuvaj’ u tvrdim ‘90-ima, nenamjerno ali temeljito, snažno zagrizavši u zeitgaist onoga vremena, izaziva preporod grafičkog komuniciranja prenijevši urbanitet, živost i satiru s gradskih ulica u nacionalni medijski prostor.
U radovima iz toga doba, za programe glazbenih klubova i potrebe medija, najčešće Radija 101, Kuk i Uršić ‘strast za novcem’ gasili su detaljno proučavajući njegovu ikonografiju i ikonologiju. Iz toga nauka na koncu su oblikovali seriju radova na temelju poznatih moneta, poglavito famoznih 100 DM (Deutsche Mark). Oslanjajući se na tada  sveprisutnu i svemoćnu njemačku marku napravljen je niz radova koji su satirično komentirali hrvatsku tadašnju zbilju, bolni prelaz na tržišnu ekonomiju, međunarodne tijekove novca i hrvatsku opsjednutost kako je tamo u Germaniji uvijek trava zelenija, a pravda i poštenje curi čistim ulicama.

Godinama kasnije, uz sve veće gađenje ili divljenje prema novcu Kuk izlazi iz grafičkog medija i približava se klasičnijim formama, nalazeći u njima prikladan medij za rasplinjavanje ikonologije koja je krasila kovanice jugoslavenske monete dinara i njegove najmanje kovanice od 5 para.
Dinari i kovanica od 5 para sasvim su isparili iz našeg vidokruga, čak im je i numizmatička vrijednost ravna nuli. 

 

Paraizložba

bareljefi hibridnih kovanica

Valjajući se još uvijek u postmodernom dobu u kojem razne stilske i estetske smjernice mogu biti u suživotu te u kojem 'sjedinjenost nespojivih stilova' nije kič negoli odraz slobode i urbanosti, naš identitet također je pretrpio svojevrsni udarac. Od onoga rodnog ili spolnog, do nacionalnog ili kozmopolitskog, identitet je nekako postao oportunistička forma. Kako bih preživio postat ću što god treba, poslušan, glasan, depresivan, bilo što i bilo tko ako mi ta metamorfoza donese lakši život. No, jedan dio našeg identiteta ostao je isti, bili mi prodavači magle ili vizionari, karizmatici ili šarlatani, novac je taj s kojim smo ostvarili trajnu vezu koju nijedna trendovska, biološka ili oportunistička stihija neće moći poništiti ni promijeniti. Ta veza će vremenom imati uspone i padove, imati manje ili više razumijevanja i razočaranja, te se razvijati u iskreniji i pažljiviji odnos od onoga koji imamo s onim značajnim drugim ili drugom.

Uz likovne motive, kombinacije riječi i slike, simbole s jasnim ili okultnim značenjima pažljivo odabranim umjetnicima kojima je Država povjerila oblikovanje moneta ili kovanica, dan je privilegij da s lakoćom prodru do našeg identiteta. Poput nakita, novac je uvijek s nama, uz nas, tek koji milimetar dalje on naše kože, grijemo ga našom tjelesnom toplinom, pazimo i mazimo, i na koncu pažljivo biramo kada i kojom prilikom ćemo ga otpustiti u nečije druge ruke.

Često na novac gledamo kao na djelo bez autora, kao da se ni iz čega stvorio, ne vidimo u njemu neku viziju i misiju Države čija je to valuta, ne zanimaju nas detalji nego samo ono što nam on može omogućiti. One koje zanima pronaći će tko su autori jer znamo da novčanice reflektiraju stil likovnog autora, njegovu bliskost s vrhom Države i njegov status u društvu. Oblikovanje novca tako postaje idealan materijal za dekonstrukciju i konstrukciju, pogotovo u ovome trenutku kada i papirnati i metalni novac neminovno odlazi u povijest, nestaje polako ali sigurno. Onaj digitalni nema ništa, ni lice, ni naličje, nije ni lijep ni ružan, ni poučan, ni okultan, ne nosi poruku niti ima ikakvu priču ali ima ono što je njegova esencija – vrijednost.

Pozabaviti se tom dekadencijom klasične prezentacije novca i ideološko povijesnog kaosa u kojem on polako nestaje, materijal je za autora koji je svjedokom svih tih fenomena i koji ima ikonoklastički stav naspram svega, ne samo novca.

Kuk je upravo takav. Akademski grafičar, te osnivač i polovica autorskog tima ‘BožeSačuvaj’, niz je desetljeća prisutan na umjetničkoj sceni u Hrvatskoj i šire. Kroz rad s ‘BožeSačuvaj’ u tvrdim ’90-ima, nenamjerno ali temeljito, jednostavno silom prilika, snažno zagrizavši u zeitgeist onoga vremena, izaziva preporod grafičkog komuniciranja prenijevši urbanitet, živost i satiru s gradskih ulica u nacionalni medijski prostor.

U radovima iz toga doba, za programe glazbenih klubova i potrebe medija, najčešće Radija 101, nikad prežaljenog simbola otpora u prvim godinama hrvatske samostalnosti, Kuk i Uršić  ‘strast za novcem’  gasili su detaljno proučavajući njegovu ikonografiju i ikonologiju. Iz toga nauka na koncu su oblikovali seriju radova na temelju poznatih moneta, poglavito famoznih 100 DM (Deutsche Mark). Oslanjajući se na tada sveprisutnu i svemoćnu njemačku marku napravljen je niz radova koji su satirično komentirali hrvatsku tadašnju zbilju, bolni prelaz na tržišnu ekonomiju, međunarodne tijekove novca i hrvatsku opsjednutost kako je tamo u Germaniji uvijek trava zelenija, a pravda i poštenje curi čistim ulicama.

Godinama kasnije, uz sve veće gađenje ili divljenje prema novcu Kuk izlazi iz grafičkog medija i približava se klasičnijim formama, nalazeći u njima prikladan medij za rasplinjavanje ikonologije koja je krasila kovanice tada moćne jugoslavenske monete dinara i njegove najmanje kovanice od 5 para.

Lingvistička igra kojom je ta mala gotovo bezvrijedna kovanica od bakrene legure postala sinonim za bezvrijednost u samome imenu kao da je svih tih socijalističkih godina krila i kodirano, zagonetno sakriveno značenje kroz riječ para, kao da je još tada govorila kako taj naš dinar i nije prava moneta. Tako se i dogodilo, ispario je dinar, isparila je i Država koja ga je kovala i upotrebljavala. Novac sam za sebe predstavlja misteriju, onomad je još i bio opipljiv, metalan i papirnat, no sada kada mu se gubi tjelesnost postaje nekako eteričan, a moćan. Poznat je svima, a opet tajnovit u načinu na koji sažima vrijednost i moć u komad papira, metala i računarskog koda.

Kuk istražuje kroz noćna lutanja internetom sljubljenost ikonografije i riječi prisutnih na novcu te kako vladajuća elita kroz razne mehanizme odlučivanja kreira likovnost važnog i moćnog simbola državnosti i identiteta nacije – novca. Hrvati, kao većinski narod na tlu Republike Hrvatske nakon dinara su odabrali, a da ih nitko baš nije previše ni pitao, kunu i na koncu jednako tako Euro.  Nacionalni identitet nam se nije istopio ili nestao, ali je zato dobio težak udarac u kojem je mama Europa jednu malu koloniju s lijepom morskom obalom i otocima konačno pripojila u svoj financijski sustav.

Na koncu novac je komad papira ili metalne legure, mrtva stvar, s kojom stvaramo izuzetno čvrstu, gotovo patološku vezu jer je ipak primarni element oko kojega se gradi državni ustroj u svim uređenim i neuređenim društvima. Njegova sveprisutnost i moć koju ima dolazi duboko iz naše ljudske fascinacije posjedovanjem, željom za moć i opsesivnom potrebom za boljim i lakšim životom.

Upravo tu je izazov kojim Kuk dekonstruira famoznu novčanicu od 5 para dajući joj spomenik i mjesto koju zaslužuje u uvećanoj formi, na Paraizložbi gdje tih novih pet para iz 2023. godine budi niz uspomena i asocijacija na neka vremena u kojim se živjelo drugačije gdje su ''svi bili zaposleni, ali nitko ništa nije radio.''

Novac tako postaje utjelovljenje nas samih, neki Proustov metalni kolačić gdje se možda prisjetimo mirisa kovanica pomiješanih sa znojem naših dlanova gdje smo tako ostavljajući trag na njima slali i dio sebe u jugoslavensko kolanje robe i vrijednosti.

Udar te nostalgične slike djetinjstva može prekinuti samo želja da se što prije oprostimo s hrvatskom kunom koja, možda radi konotacija na Nezavisnu državu Hrvatsku, bolje da nikada i nije postala moneta samostalne Hrvatske, a koja je ipak nekako preživjela na poleđini kovanice od jednoga Eura. Dinar i slatka mala kovanica od 5 para sasvim je isparila iz našeg vidokruga, čak mu je i numizmatička vrijednost ravna nuli.

No, za nas koji pamtimo, pet para će nas uvijek vraćati u slatku nostalgiju vremena kojem su svi imali sve, a opet smo svi nešto pomalo i krali.

Spomenik bezvrijednoj kovanici od 5 para s godinom proizvodnje 2023. primjer je naše nemoći da vlastiti identitet, bio on izgrađen u prošlom ekonomsko-ideološkom sustavu ili ovome danas u kojem se svako jutro budimo sa sve većom jezom u kostima, odvojimo od novca i monete, kako god se ona zvala.

Novac gradi nas, mi gradimo njega, a u tom simbiotičkom odnosu koji svi prepoznaju kao bitan i egzistencijalno važan, Kuk u maniri kojom su i 'BožeSačuvaj' pogađali u sridu, rastakanjem onog banalnog dijela popularne kulture stvara pametni populizam s pokrićem.

Emil Matešić