U četvrtak, 10. 11. u 20 sati, u Galeriji na katu otvara se izložba fotografija Ono što sam htjela Sanje Šantak.

Sanja Šantak u Galeriji na katu izlaže radove u kojima je jasna pozicija promatračice / voajerke što kadar dijeli na dva dijela između gornjeg i donjeg svijeta, između neba i mora, između istine i laži ili mogućeg i nemogućeg.
Ciklus je nastao na Zlatnome ratu, gdje je autorica svakodnevno s iste lokacije, istog poznatog mjesta, čekala na nepredvidljivost trenutka unutar zadanih parametara.
U tom procesu, „na rubu“ između mora i zraka, očište se nalazi tako nisko da na trenutke nismo sigurni uranjamo li, utapamo li se ili, pak, izranjamo hvatajući zrak. Upravo taj osjećaj balansiranja unosi u ovaj serijal neki jedva primjetan nemir, tihu napetost neizvjesne i pomalo naporne pozicije u kojoj je sve moguće. Sva ta težina mora i snaga njegova plavetnila vidljiva u donjem dijelu fotografija pokazuje moć kojom apstrakcija guta gornje figure ili prikaze.
Sanjin rad poštuje i prihvaća samo jedan okvir u kojem se sadržaj mora dogoditi, a taj je definiran medijem, fotografijama u ovom slučaju, i pozicijom, sve ostalo što se dogodi zakonom privlačnosti uvučeno je u njezin kadar.

 

Metoda labavog koncepta 

Prepustili se mi kaosu u kojem živimo ili mazohistički tjerali sebe u red, rad i disciplinu pravdajući to  'životnim načelima', sve se svede na isto – leptir zamahne krilima, vozač kihne i izgubi pažnju te nas pregazi skupim terencem ili jeftinim biciklom.  Svako malo, dogodi se nešto što nas gurne u još veći kaos ili natjera na još čvršću disciplinu. Slučaj ili sudbina, svejedno, no od tada sasvim novi životni protokol započinjemo.

Kako onda živjeti unutar tog nepredvidljivog fenomena koji se životom zove i pronaći nišu unutar koje se može ostaviti neki dokument o tom tako nestalnom, nekad opuštenom ili do neizdrživosti napetom životu. Mnogi od nas to pokušavaju najčešće neuspješno, a ima tu amatera, profesionalaca, hobista i svi bi nekako ostavili neko djelo, neki znak u nasljeđe koje bi imalo nešto reći onima koji dolaze.

U digitalnom dobu koje je poništilo Gutenbergovu ekskluzivnost i samljelo u prašinu relativnu nedostupnost tiskanih kopija, naši kreativni napori su kroz prateće platforme prezentacije, a pozvani našom radoznalošću, lako ušli u pore tuđih života. Od privatnih odaja do javnih prostora, od intime ispovijesti do esejističkog mudrovanja, od patološkog do benignog, u digitalnome dobu tajni gotovo da i nema, ništa se ne može sakriti, ali se sve može falsificirati i prilagoditi kako bi se naš voajeristički poriv zadovoljio.

Primitivan je to impuls iz spiljskoga doba iza kojega vjerojatno stoji mješavina straha kojim štitimo sebe od moguće ugroze i svojevrsne naslade od pogleda sa sigurne udaljenosti ili teško uočljivog mjesta. Ujedno je to pozicija koja ne nudi, niti nadahnjuje na neki izraziti angažman, ona je promatračka, blažena u svojoj naivnosti neuplitanja. Nije ona ni dokumentaristička jer ne poziva na odgovornost niti se njome bavi, no zato puno govori o onome koji gleda, o promatraču, o onom malom naslađenom i ustrašenom ili možda samo životom opijenome promatraču... ili promatračici.

Kod Sanje Šantak u radovima koje izlažemo u Galeriji na katu jasna je pozicija promatračice / voajerke koja kadar dijeli na dva dijela između gornjeg i donjeg svijeta, između neba i mora, između istine i laži ili mogućeg i nemogućeg. Nepredvidljivost, ambivalentnost ili moguća laka uništivost motiva koje Sanja prati i bilježi u posebnom kadru proizvod su metode labavog koncepta kako življenja tako i stvaranja.

Sanjin rad poštuje i prihvaća samo jedan okvir u kojem se sadržaj mora dogoditi, a taj je definiran medijem, fotografijama u ovom slučaju, i pozicijom, sve ostalo što se dogodi ustvari je zakonom privlačnosti uvireno (poput vira privučeno) u njezin kadar. Ona zauzme čeku, odredi parametre i lovi, strpljivo. Danima.

Takva, recimo to kićeno 'sloboda stvaranja' privilegija je koju sebi ne može dopustiti svatko tko se fotografije ozbiljno laća. U načelu je to neizvjesna i pomalo naporna pozicija u kojoj se može desiti svašta i ništa, u kojoj doživljaj autora može biti maksimalan, a rezultat minimalan ili ga nekim čudom nema na mediju, nije zabilježen. Luksuz toga stava ili 'koncepta' stvaranja (i uništavanja) može imati samo osoba koja je duboko zaljubljena u život i kojoj voajerizam u tuđe živote, na grupne rituale na plaži, egzistencijalne jutarnje protokole lova mrežom ili intimne kretnje zaljubljenih predstavlja uvijek iznova novi materijal na kojem gradi svoju strast prema bivanju. Takve zaljubljenice u život, u njegovu jednostavnost i istovremenu složenost ljubuju dugo i predano kroz fanatično promatranje s tom tako krhkom materijom življenja koju nagla naplavina ili plima nesreće u jednom mahu leptirovih krila može potopiti i izbrisati s lica zemlje.

Ovaj brački, zlatnoratovski ciklus nastaje u mjestu u kojem Sanja boravi svakoga ljeta, njoj je to poznata lokacija gdje zauzima znanu poziciju iz koje prati očekivane dnevne rituale svih sudionika na fotografijama. Ona zna što će se dogoditi, no uživa u nepredvidljivosti unutar tih ljetnih protokola čekajući pravi moment, ili jednostavno slijedi Kairosa i okida kada joj dođe.

Priče koje Sanja nišani kao i prostor njihova doživljaja nekako su opasni, nekako potmulo čujni u niskim vibracijama i kratkom prostoru daha. Ljetno sunce je stalno prisutno, no istovremeno u očekivanju smo neke nevere koja nikada neće doći, ili je upravo prošla. Ladanjski motivi koje nam nudi nabijeni su intimom koja poput balončića s dijalogom koji ne čujemo isparava iz figura na rtu dok joj iz dna kadra prijeti plavetnilo mora kroz jasno fizički vidljivu liniju razdvajanja.

U svojoj zaigranosti i metodi kojom pristupa stvaranju, Sanja je ustvari zloguki fotograf, zavedena voajerka s labavim konceptom koja svjedoči i tuguje zbog utrnuća kojima pojedini trenutci neminovno klize u jesenski zaborav. Sva ta težina mora i snaga njegova plavetnila vidljiva u donjem dijelu fotografija pokazuje moć kojom apstrakcija guta gornje figure ili prikaze. Taj fotografski rad 'labavog koncepta iz sačekuše' Sanjin je način rada u ovoj ljetnoj seriji. Metoda je to odnosa s medijem i sadržajem koji može u početku biti i slučajan ili samonametnut, no vrijednost dobrog autora je upravo u tome da slučaj pretvori u smislenu cjelinu.

Bliskost odabira metode ili prikaza radova i samoga života autorice govori o Sanji kao umjetnici koja krajnje nenasilnim pristupom nježno stvara kapitalna djela osobnog svjedočanstva. Dualizam vidljiv u ovom ciklusu, jasna dvojnost u pristupu kadrovima, dolje i gore, more i nebo, govori nam da je moć života jednaka onoj koja ga gasi i zašto mu se onda uopće opirati i forsirati neka načela, kad sve to plimni val lakoćom digne i odnese?

Hrabrost kojom ona ulazi u rizik odabira raznih metoda i motiva koji na koncu 'odabiru  nju, a ne ona njih' nešto je što bi mnogim umjetnicima trebalo poslužiti kao primjer da izađu iz manirizma i egocentrizma u koji često upadnu nakon što ostvare neku poziciju na tržištu. Sanji se na to sve fućka, ona se ne boji promjene, nije ju za to briga, ona ide prema novom i neizvjesnom.

Pa što bude, bit će.

 

Emil Matešić