NINA ĐURĐEVIĆ : SAMOIZOLATIVNA

Ciklus fotografija „Samoizolativna“ Nine Đurđević, nastao je u ožujku 2020. nakon njezina povratka iz Londona, neposredno prije, kako to ona sama naziva, „svjetskog zaključavanja“.

Tijekom četrnaest dana provedenih u samoizolaciji, autorica fotografijama s popratnim tekstovima koje je objavljivala na svojoj facebook stranici svakoga dana u isto vrijeme, bilježi svoja raspoloženja u onim trenutcima koji su tada gotovo svima bili nekako zajednički, jer smo bili vezani za dobro poznati prostor, no ovaj put suženih manevarskih mogućnosti.

Rad Nine Đurđević asketski je precizan, a opet bogat detaljima i mizanscenski osmišljen u narativu kojim tumači ugođaj. Ona je okrenuta sebi, tiho i konstantno, bez buke i galame. Njezini samoslici osobno su svjedočanstvo postojanja i dokument jedne egzistencije u posebnom, a opet globalnom trenutku, nastali gotovo spontanom željom da se napiše vizualni esej s minimalnom dinamikom ali maksimalnim postojanjem u trenutku okidanja.

Fotografije su bitne, no kontekst u kojem nastaju još je bitniji, a ovaj Ninin potraga je za njom samom, za traženjem smisla u napornom vremenu u kojem smo sami sebi najveći i najuporniji protivnik i prijatelj.

Izložba ostaje otvorena do 8. ožujka.

 

Život izrezan na kriške

Slojevita smo bića mi ljudi, unutar nas znatno drukčiji negoli na površini, kao da ta mekana nam koža predstavlja membranu kroz koju samo mali dio nas isparava u javnost. Onaj veći dio živi svoj život sakriven od javnosti, sklonjen od drugih, negdje ščućuren čeka pravi trenutak kako bi ispario kroz pore i materijalizirao se u nekoj formi. Vanjske okolnosti, one uvjetovane ili one koje sami izazovemo našim djelima ili nedjelima, manifestacijama force majeura, samo su gorivo, upaljač kojim se pali naša želja za ostavljanjem traga u krizi.

Zašto baš tada?

Vjerojatno zato kako bi dokumentirali, ili metaforično, nekako kodirano, obradili stanje koje smo u sebi prepoznali kao vrijedno. Bila to zgusnuta emocija, neka sitna patnja s (učini nam se) vrijednom porukom ili jednostavno trenutak radosti. Opijeni tada sobom i pronađenim smislom u besmislu tražimo neki bliski medij kako bi ideju pretvorili u formu. Vidljivu i osjetnu drugima.

Ninina membrana, taj porozni organ kože koji dijeli njezin unutarnji svijet od nas, vanjskog okruženja, baš je tanka, ili su možda samo njezine pore veće negoli naše pa njezina intima jednostavno lakše buja iznutra. Njezin je rad jednostavan i smion, a opet nenametljiv, niti je ugrozio ni ponizio bilo koga u svojoj jednostavnosti i iskrenosti.

Asketski precizan, a opet bogat detaljima i mizanscenski osmišljen u narativu kojim tumači ugođaj, ona je okrenuta sebi, tiho i konstantno, bez buke i galame. Njezini samoslici osobno su svjedočanstvo postojanja i dokument jedne egzistencije u posebnom, a opet globalnom trenutku, nastali gotovo spontanom željom da se napiše vizualni esej s minimalnom dinamikom ali maksimalnim postojanjem u trenutku okidanja.

Kada fotografira druge, recimo onako grubo, po narudžbi, vidljiva je ista nakana. Portreti su to za potrebe ilustriranja raznih sadržaja u medijima. Rasvjeta je tu asketska, najčešće poput Dogminih filmova, od sunca, neba ili zatečene žarulje, te se ona okreće pronalaženju načina kao prikazati traženo na autorski način. Kadar koji Nina tada traži smješta osobu u precizan narativni okvir. Takav tehnički minimalistički, a značenjem ispunjen pristup čini je posebnom fotografskom pojavom na našem medijskom tržištu.

Ciklus koji izlaže u Galeriji na katu su fotografije i oriječene misli nastale u pandemijsko vrijeme, u onim trenutcima koji su nam tada gotovo svima nekako zajednički jer smo bili vezani za dobro poznati prostor, no ovaj put suženih manevarskih mogućnosti.

Ta zajednička trauma prisilnog zatvaranja po potrebi tj. zarazi, okrenutosti na samoga sebe mnogima je teško pala, no Nina u tome vidi izazov. Za nju je to prilika koju valja iskoristiti kako bi se ghandijevski nenasilno interveniralo u vlastitu svakodnevnicu i iz nje izvukao jedan 'trenutak za povijest'. Introspektivna lirika koja prati fotografije, ta poetika izolacije jednako je asketska, štura, nekako ogoljena bez suvišnih riječi i opisa, a opet precizna i komunikativna u namjeri da nešto prenese nadopunjujući ili odvodeći doživljaj fotografije u sasvim drugom smjeru.

Kao i drugi diplomirani filmski snimatelji ponikli na Akademiji dramske umjetnosti, a koji se bave i fotografijom, i Nina traga za raznim oblicima naracije i jednostavnosti bitka te je pitanje časti i izazova kako ju originalno prikazati. Za razliku od muških kolega (Vesović, Posavec, Kelčec, Vučemilović, Alter, Bavoljak, Herceg) njezine su fotografije u ovom ciklusu dobile dimenziju izravnog čitanja kroz liričnu i ispovjednu formu koja ih prati. Kod Nine Đurđević primjetno je da je kako pokazati, bitnije od onoga što se prikazuje, i tu je bliska Vesoviću i Posavcu s njihovim ranim portretima političara kada smo prvi put vidjeli da i oni mogu biti prikazani kao obični, zaigrani ljudi.

Svaka od tih fotografsko poetskih tabli jedna je kriška Nine koju nam nudi na stol naše pažnje. Čedno, bez jakih začina ili (ovaj put) njoj bliske nagosti. Nina je tu, pred kamerom, pokazujući nam jednu krišku sebe. Koliko to god bio život običnog tempa kako bi to Đoni Štulić rekao, ali u neobičnim okolnostima nad tim fotografsko liričnim hibridom nadvija se jedna sjena.

Sjena je to koja probija i kroz smiješak i kroz zaključak o vlastitoj lijenosti jer krhkost života koja iz prikrajka vreba za sve nas je postala tiha ali sveprisutna prijetnja. Kako god, idila bivanja same sa sobom, dokumentiranja tog vremena i pokazivanje učinjenoga javnosti nakon ili za vrijeme izolacije pomalo jest jeziva rabota. Negdje iza njezina objektiva vreba mogući smrtni ishod jer doista su neki naši poznati ili bliski ljudi napustili ovaj svijet od posljedica bolesti od koje se Nina izolirala. Fotografije su bitne, no kontekst u kojem nastaju još je bitniji, a ovaj Ninin potraga je za njom samom, za traženjem smisla u napornom vremenu u kojem smo sami sebi najveći i najuporniji protivnik i prijatelj.

Dok sam u isto vrijeme kada i Nina, u doba zagrebačkog Potresa, tog 1. lockdowna, bio u izolaciji vidio sam jedne noći kroz prozor nagog tipa kako sa svijećom u rukama traži krivca za sve što mu se dogodilo. Nije ga našao sve dok nije sebe samoga osvijetlio, onako ovlaš dok je dizao ruku, kao na Nininim fotografijama, sve onako nenametljivo, spontano, prođe ti fotografija kroz oči, riječi se provuku kroz misli, no zrcalno precizno odzvone u svakom od nas.

Emil Matešić