MISLIM DA SE SJEĆAM - I THINK I REMEMBER Sanja Bistričić

U svojem radu, „Mislim da se sjećam / I think I remember“, Sanja Bistričić bavi se istraživanjem slike, zvuka i fragmenata sjećanja u formi dnevničkog zapisa kroz dokumentarno-eksperimentalni filmski jezik. Kod pokretne slike koristi različite tehnike snimanja te intervenirajući na njima kroz metodu zrcaljenja, povećanja, umnožavanja u procesima snimanja i montažnih postupaka nastoji najbolje predočiti vlastita sjećanja kao fragmentirane isječke sanjivog senzibiliteta. U audio formi, koja kroz kolaž zvukova povezuje sve te slike u jedno tijelo, također koristi različite tehnike kao što su mini kompozicije, loopovi, šumovi, frekvencije, field recording, upotreba glasa kroz naraciju i pjevanje. Na ovaj način, koristeći i sliku i zvuk, nastoji dnevnički zapis oblikovati kako bi dobila najbolju prezentaciju onoga što sjećanje jest ili naš doživljaj sjećanja koje je često nalik na fragment ili san.
Kustosica izložbe je Dina Pokrajac.

 

Sjećanje, fragment, san

Što je život? Puste sanje, prazna sjena što nas ovi.

Calderón de la Barca 

Postoji li tako nešto kao istinsko sjećanje? U kojoj mjeri su naša sjećanja (ne)svjesno konstruirane autofikcije? Chantal Akerman smatrala je da trebamo govoriti o našim sjećanjima kao o vlastitoj imaginarnoj istini osvještavajući njihovu varljivu ali konstitutivnu ćud. U svojem mnemoničkom istraživanju Mislim da se sjećam Sanja Bistričić kroz dokumentarno-eksperimentalni filmski jezik razlaže sliku, zvuk i fragmente sjećanja u formi dnevničkog zapisa. Vlastita sjećanja doživljava i nastoji dočarati kao „fragmentirane isječke sanjivog senzibiliteta“ - ne pokušava rekonstruirati određene događaje iz prošlosti već unutar galerije kreira prostor za razmišljanje i sanjarenje o slikama-sjećanjima i sjećanjima-pričama kako autorice tako i zalutalih i/ili hotimičnih posjetitelja.

U svojoj utjecajnoj knjizi Ordinary Affects antropologinja Kathleen Stewart naglašava važnost afektivne dimenzije svakodnevice. Naizgled prozaični događaji i svakidašnji afekti kriju u sebi nesvakidašnje intenzivnosti, napetosti i relacije koje mogu iznijeti na površinu suptilne uvide u „društvenost, identitete, izmaštane svjetove, tjelesna stanja i javne osjećaje svih vrsta.“ Za Bistričić svakodnevica je mreža fragmenata koji se isprepliću – tzv. obični trenuci neočekivanog osjetilnog intenziteta gradivno su tkivo njezina umjetničkog rada. Nasumično montirani vizuali, filmski fragmenti i kolažirani zvukovi tvore palimpsest sjećanja s onu stranu informativnog ili simboličkog približavajući se mističnom „trećem značenju“ kako ga definira Barthes promatrajući Ejzenštejnove kadrove. Ono je imanentno, neizoštreno i hirovito, ali istovremeno predstavlja ono autentično filmsko i obuhvaća sve što se ne može izraziti riječima. Težište se prebacuje s povezivanja kadrova (montaža) na unutrašnjost fragmenta, na elemente sadržane u samoj slici.

Autorica pred nas podastire vlastiti „imaginarni“ obiteljski arhiv sjećanja koji stalno iznova fragmentira, dekonstruira i zamućuje. Ona koja se sjeća i njezina prikupljena sjećanja stalno su u raskoraku iz kojeg bujaju hipnotični i senzualni međuprostori i međuvremena vodeći nas na neku vrst putovanja kroz vrijeme – iz sadašnjosti u prošlost, iz prošlosti u sadašnjost ali i u moguću budućnost. Njezin bljeskoviti i oneirični svijet izgrađen je po principu fluidnosti i pretapanja. Kroz dijarističku formu priziva duh svog uzora Jonasa Mekasa te istovremeno otkriva i skriva intimne detalje iz vlastitog života u kojima je slika dominantna, spontana i poetična.Sjećanje je uvijek jaz između iskustva i revizije dok filmski zapis i sam polako blijedi i iščezava. Kroz različite tehnike kojima tretira pokretne slike poput zrcaljenja, povećanja, umnažanja kao da namjerno drži odmak prema vlastitim sjećanjima. Možda ne želi postati biće savršenog sjećanja poput Markerova Sandora Krasne – putnika iz budućnosti koji je izgubio sposobnost zaboravljanja te posljedično nosi sa sobom svu minulu nesreću koja se manifestirala u prošlosti. Svjestan kako slike koje snima u konačnici postaju surogat za njegova sjećanja Krasna radije izabire raditi popise stvari koje mu ubrzavaju srce.

I Sanja radi popise stvari koje joj ubrzavaju srce, na njemu se primjerice nalaze crne marte s 14 rupica, kivi koji joj je mama donijela u bolnicu, buket žutih narcisa ukradenih iz tuđeg vrta, ili pak zečevi koji po otočkoj noći izlijeću pred tatin auto. Njene slike-sjećanja gotovo isključivo potječu iz ranog djetinjstva i nadaju se kao mali šokovi ljepote – istovremeno smiješni i uznemirujući, okrepljujući i traumatični no sve ih vezuje intenzitet koji se gubi odrastanjem. Sanj(iv)a Bistričić zaigrano pristupa vlastitim sjećanjima i podriva Bergsonovu distinkciju između „čistog sjećanja“ (virtualne slike) i različitih mentalnih slika (slika-uspomena, snova ili sanjarenja). Sjećanja su za nju „proširene emocije koje nam dopuštaju da manipuliramo vremenom tako da smo istovremeno sada i ovdje, u prošlosti i u budućnosti.“ Zaigranost se očituje i u načinu na koji pristupa „vlastitoj imaginarnoj istini“ – vlastita sjećanja supostavlja sjećanjima drugih članova obitelji otvarajući pritom prostor za raznolike interpretacije. No zašto je autorica toliko zaokupljena vlastitim sjećanjima? Nije u pitanju samo propitivanje identiteta ili potreba za iscjeljenjem. Sjećanjima pristupa hauntološki a ne ontološki – zanima je ono nestvarno, nepostojeće i odsutno što poput sablasti progoni pitomu svakodnevicu.

Svoj istraživački proces Bistričić počinje čistim bilježenjem - snimanjem slučajnih događaja, susreta s obitelji i prijateljima i različitih spontanih životnih situacija. Autorica je na to potaknuta spoznajom da njezina obitelj nema mnogo zajedničkih fotografija i video-materijala te stoga u digitalnom i tehnološki naprednom dobu kao da ne postoji. No odlučuje da se tako nastali poetično-dokumentarni vizuali neće baviti aktualnim trenucima iz sadašnjosti već trenucima koji su se odavno već dogodili (primjerice iz vlastitog djetinjstva) koje oživljava i ponovno stvara. Aktualno-sadašnje mijenja sjećanjima koja kroz vizualno-virtualnu i narativnu interpretaciju ponovno postaju aktualna ali u stalnom dijalogu s prošlosti. Tako nastaje elipsa sjećanja koja neprestano teče i obnavlja se. Kako bi stvorila „vlastitu imaginarnu istinu“ Bistričić fragmentu slike nadodaje fragment pisane riječi – rečenice značenjski transformira i grafički oblikuje u kratke poetske fragmente. Istraživanje slike vodi je do teksta, a istraživanje teksta vodi je do zvuka – kroz audio-kolaž povezuje sve slike u jedno sanjivo tijelo. Pritom ponovno koristi raznovrsne tehnike kao što su mini-kompozicije, loopovi, šumovi, frekvencije, field recording, upotreba glasa kroz naraciju i pjevanje – u nastojanju da objedini fragmente sjećanja dodatno ih multiplicira i prigrljuje svoju umjetničku viziju sjećanja kao „sanjive forme.“  

Instalaciju prvotno izloženu u sklopu grupne izložbe Mogućnosti za ’21. u zagrebačkom MSU-u Bistričić nadograđuje odnosno dodatno fragmentira za svoju samostalnu izložbu u sklopu KIC-ove Galerije na katu. Autorica pažljivo promišlja izložbeni prostor uspostavljajući izrazito ritmičnu komunikaciju koja se sastoji od refleksija unutar njegova interijera. Galerijski ambijent ispunjava fluidom statične i pokretne videoslike te zvučnog zapisa u obliku audio-kolaža. Kao reflektirajuće površine koristi dva ekrana polegnuta na pod, dva platna koja slobodno lebde u prostoru te malu crnu kutiju koja sadrži leću s povećalom. Odbljesci videoslika - fragmenti fragmenata – završavaju na galerijskim zidovima gdje susreću nekolicinu crno-bijelih fotografija te tanke plohe izrađene od pleksiglasa koje potpomažu daljnju fragmentaciju. Prostorne refleksije otjelovljuju umnažanje misaonih refleksija koje se pred našim očima rastvaraju unedogled. U maniri nadrealističke igre cadavre excuis svi smo pozvani da se pridružimo i dok lovimo ekranske bljeskove i eho sa zvučnika prizovemo vlastite slike-sjećanja ili sjećanja-priče. Ili samo zajedno s autoricom zapjevušimo kao u transu: „Narcis, buket, ljeto, cvijet, lutka, vrećica, bicikl, kotač, stol, žlica, Cedevita, šiške, krevet, kivi, kosa, TV…“

Dina Pokrajac