Vrijeme je novac, pun mi je .urac*

       Svi smo mi smrtna bića, obični ljudi s manje ili više u sebi prepoznatog osjećaja za pažnjom, nježnošću ili jednostavno, prihvaćanjem.

U dugogodišnjim nastojanjima prepoznavanja tih osjećaja kako oni ne bi neodgovorno zagospodarili nama, bavimo se raznim stvarima koje nam manje-više uspješno pomažu ili da ih nesvjesno sakrijemo ili da ih prepoznamo.

Mio Vesović jedan je od onih kojima su umjetnost i razvoj unutar fotografskog medija poslužili kako bi došao na prag prepoznavanja tog osjećaja. No, prag još nije prešao, približio se, pa se oprezno udaljio, uvijek jednom nogom u stvarnosti, a drugom u intimnom prostoru stvaranja samo njemu znanom. I tako desetljećima, precizno, u ciklusima u kojima biva priznat i hvaljen kao fotografska prethodnica društva tolerancije i prihvaćanja različitosti, pa do trenutaka sivila i mraka u kojem nastaju radovi i postupci što ih mogu prihvatiti samo oni kojima je istinski stalo do njega.

U tim Vesovićevim frekvencijama udaljavanja i približavanja, prstom je mekano okidao po osjetljivom tkivu socijalističkog društva i komunističke dogme motive koji su pomogli definirati popularnu i visoku kulturu okruženja u kojem se živjelo. Neopterećen umjetnošću kao elitističkom disciplinom, nego tražeći u prilikama i događanjima oko sebe sukus života i zahvalni prizor, Vesović postaje  kreativni kroničar svakodnevnice koji u kadar sprema ono što je zeitgeist društvenih i političkih događanja ne tako davno prošlih vremena.

Od tzv. 'omladinske štampe', koje je bila sve samo ne omladinska jer u tom trenutku predstavlja dinamičnu društvenu avangardu koja će dvadesetak godina kasnije vedriti i oblačiti hrvatskim medijskim prostorom, do protagonista s kamerom novih glazbenih i scenskih kretanja, Vesović je neizostavni dio urbanog identiteta grada i države, Jugoslavije i na koncu Hrvatske. Od sramežljivih početaka punka u Zagrebu, do visoko politične ruke Predsjednika Tita koja maše iz crne limuzine, Azrinog omota za 'Pločnike' i blago spuštenog kadra Gotovčeve šetnje Ilicom, Vesović za motiv bira samo najjače i najveće ili one hrabre i lude.

Rijetko će se on u foto megdan uhvatiti s nekim tko po nečemu nije teškaš jer u dubini sebe i Ves zna da je i on takav, prekrasni gubitnik na putu uništenja koje polako ali sigurno dolazi vukući i nas tim putem.

Metafizika, ono iza ili ispod materijalnosti njegovih fotografija, a ujedno i novih prostora za razvoj njegova kreativnog bića, vidljiva je u kolažima koje je počeo raditi posljednjih godina. Fotografija kao njegov izvorni medij, pa i sam koncept autora opterećenog egom pod egidom moj i samo moj rad, kod Vesovića se rasplinjava i ponovo sastavlja u svojevrsni kolažni readymade s nekoliko završnih dodira škarama ili kistom. Poput svojevrsne terapije ili razgovora s terapeutom uz pokoju suzu, Vesović se lišava pretjeranog autorstva i naslanjajući se na druge 'teškaše' (bili oni Jan Fabre ili jednostavno lijepe nage žene u kalendarima) sam sebe izaziva probijajući granice svoje umjetničke (fotografske) čahure.

Autorskim kalendarom Ars Vivendi, napravljenim posebno za Galeriju na katu, kroz dvanaest kolaža majstor fotografije odabrao je posuditi tuđi fotografski rad i nadograditi ga, intervenirati bojom i kistom u isti, te se dotaknuti hrvatskih umjetnika koji u njegovu odabiru ostavljaju traga u domaćoj kulturi. Temeljni motiv kolaža, naga žena, jedan je od posebnih fetiša mnogih fotografa koji svoj opus crpe unutar urbanih motiva. Od Posavca pa do Krpana, od Kelčeca do Lupina, žena kao motiv neizbježan je ključ njihovog erosa za stvaranjem i aktivnim sudjelovanjem u životu. Što je godina više to je i prilika za isto manje, pa se tako proporcionalno povećavaju motivi s nagim ženama kao što je to vidljivo i kod Posavca, Vesovićeva sudbinskog prijatelja na nedavno izlaganim radovima u Galeriji Forum.

U Vesovićevom slučaju naga žena je posuđen motiv, jednostavno uzet iz isluženog kalendara. Vrijeme, a budimo pošteni prema sebi te vrijeme pretvorimo u Kraj kojem svi idemo, bezbolno i gotovo krajnje estetizirano utkano je u samu srž forme kalendara. Oni su lijepi i korisni, pršte životom, erosom, na njima su razni motivi koji nama, smrtnicima daju volju za životom zasnovanom na pohlepi neostvarene želje za skupim sportskim automobilima i prsatom ljepoticom. Kalendari su jednostavno nijemi svjedoci i naš svakodnevni mistični, a opet popularni špil tarot karata u formi kojom sami sebe zavaravamo da nas Kraj neće dohvatiti, da će baš nas nekako faliti.

Neće.

Vesović je suvremeni umjetnik tradicionalnog plesa mrtvaca koji kroz dvanaest slika erosa i kroz samo njemu znan algoritam provlači imena i fotografije umjetnika i ljudi koji su ostavili traga u sredini u kojoj živimo.

Fascinacija Ivanom Kožarićem koji je suautor ulja na platnu na naslovnici kalendara, dvojaka je. Prvo je tu Kožarićev genij, jednostavno neodoljiv talent kojim plovi kroz forme i stilove više od sedam desetljeća hrvatske kulture. Poput starog morskog vuka Koža je oplovio sve kutke stvaranja i svugdje ostavio traga. Drugo je njegova jednostavnost u stvaranju i ljudska toplina kojom zrači, ta neodoljiva aura ljubavi oko Velikog čovjeka koji daje ne pitajući. Vesović bi volio biti Kožarić, a da budem iskren, i ja bih to volio. Međutim, to nije moguće, ali moguće je biti u njegovoj blizini i osjetiti zaraznu lakoću umjetničkog postojanja koja vas napuni. Kožarić i njegov medijski nomadizam, tj. rad u raznim formama likovnog izražavanja, ta  jednostavna i nepodnošljiva lakoća kojom stari majstor stvara, ono je što Vesovića i mnoge druge fascinira u tom živućem klasiku naše umjetnosti. Gore spomenuti prag prepoznavanja temeljnih osjećaja prihvaćanja Koža je s lakoćom prešao i zakoračio kroz vrata percepcije držeći Tomislava Gotovca za ruku.  

Vesović ovim radovima pokazuje smjelost, istovremenu autoironiju i glorifikaciju samoga sebe, odvažni iskorak u novi medij, kao i kreativni komentar protoka vremena u kojem valja ostaviti neki trag. Kako vrijeme prolazi tako i Vesovićevi radovi, posebno kolaži, bivaju sve jednostavniji te kao da govore da je i on, konačno, nakon niza godina u kojima je stvarao temeljne slike urbane povijesti naših naroda i narodnosti, dao sebi samome oduška i prešao prag percepcije. Toplo i s razumijevanjem, kroz ovu amblemsku izložbu po njega samoga, poručio nam je kako istina to što se priča da je vrijeme novac, no istovremeno i da mu je pun kurac toga i da je život kao takav najveća umjetnost.

Mi, ostali, poput malih jaganjaca ostali smo blejati ispred vrata nadajući se da ćemo i mi jednom, u svijetloj budućnosti, imati taj motiv i lakoću stvaranja. Stali smo očekujući čudo kako bi prepoznali u sebi osjećaj za nježnošću kojim bi se približili sebi samima i ozračju slobode što su je za sebe izborili  Ivan Kožarić, Tomislav Gotovac i Mio Vesović.

Emil Matešić

*psovka 'pun mi je kurac'( I've fucking had it) citat je rada Tomislava Gotovca iz 1977. godine

 

Izložba ostaje otvorena do 21. 3. 2020.