Andrea Dramićanin (1990) i Mića Stajčić (1977) predstavljeni su radovima koji u svojoj figuralnoj, antropomorfnoj formi predstavljaju noviju srbijansku figuraliku. Radi se o dva različita pristupa koji kontekst iz kojega uzimaju nadahnuće definiraju kao prostor 'političke borbe'. Likovi popularne kulture što ih oba autora uzimaju za svoj nježno proživljeni alter ego utjelovljuju tako ideju intimnog eskapizma ili komentara na opću društvenu zbilju Srbije.
Kod Dramićaninove smo svjedoci estetizacije ambicije utonule u san i umorne od očekivanja i zadaća koje je ostavila za sobom, dok kod Stajčića vidimo jasnu političku potku o vezi stupova društva prikazanu posredno kroz likove popularne kulture na kojoj počivaju sva postsocijalistička društva. Autorski su to komentari ili spomenici eskapističkim formatima što ih autori razvijaju već godinama i kroz njih progovaraju o sredini u kojoj žive i rade, koristeći sebi bliske i značenjima definirane likove.
Ta suprotnost krajnje intimističkog, nježnog prikaza djevojke utonule u san, i izravnog, vrištećeg, ledeno humornog ogleda o regionalnoj političkoj situaciji, kao da govori o načinu na koji se svaki građanin bilo koje države, bio on umjetnik ili ne, može suočiti sa stvarnošću.
U ovom kratkom pogledu prezentiramo i nudimo našoj publici dvije opcije: bijeg od stvarnosti u san, ili preuveličavanje te iste stvarnosti kroz pomno odabrane likove iz dječjeg univerzuma smještene u jednoj tako 'domaćoj' koreografiji odnosa Crkve i Države.

Nakon otvorenja održat će se razgovor s umjetnicima uz prezentaciju njihova rada, a o privatnoj galerijskoj praksi u Srbiji govorit će Ksenija Marinković iz X Vitamin galerije koja zastupa oba autora.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------Andrea Dramićanin rođena je 1990. godine u Beogradu. Diplomirala je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu (2009 -2015), smjer kiparstvo. U radovima koristi razne tehnike i pristupe kojima istražuje poziciju suvremene figuralne skulpture, dok s druge strane inovativno pristupa tehnici akvarela i estetizaciji artefakata koji proizvode bol u svome izvornom obliku. Posljednji semestar master studija provela je na École national supérieure des beaux-arts de Paris, kao stipendistica Vlade Francuske (2014-2015). Živi i radi u Beogradu, a trenutno je na studijskom boravku u Kini.
Milorad Mića Stajčić rođen je 1977. godine u Beogradu, gdje i dalje živi i radi. Diplomirao je na Fakultetu Organizacionih Nauka na smjeru informacioni sistemi i na Fakultetu Likovnih Umetnosti na smjeru kiparstvo u klasi prof. Mrđana Bajića. Trenutno je na doktorskim umjetničkim studijima. Osnivač je i suvlasnik galerije X Vitamin u Beogradu. U svom umjetničkom radu osim skulpture izražava se i putem raznih instalacija, video radova, performansa, fotografije. Često koristi popularnu kulturu i njezine protagoniste i antagoniste izmještajući ih iz njihovog matičnog konteksta. U mnogim radovima tematizira na kritički način državotvorne mitove, ekonomske postulate kao i ideološke diskurse na kojim počiva suvremeno društvo.

Izložba „Likovi moje stvarnosti“ realizirana je u suradnji s galerijom X Vitamin iz Beograda i može se pogledati do 29. lipnja 2023.

Jutarnji o izložbi link!
"Religije su sve češće uzrok sukoba i podjela, a sve manje sredstvo duhovnog napretka"

 

 

Stvarnost rastopljena u umjetnost

Stvarnost, naše materijalno okruženje i prostor interakcija čovjeka i njegovih potreba za svakoga je osobni doživljaj. Razne kategorije i forme kreativnog izražavanja često su i nazivane po stvarnosti, od domaće 'stvarnosne proze' do stilske formacije realizma kao  angažirane oštrice kreativnog djelovanja. Tvrdi materijalni svijet u kojem autor živi i radi te njegov odnos naspram istoga uzimani su u realizmu kao temelj za nadogradnju.

Bijeg ili namjerno izvrtanje ili manipuliranje istom tom stvarnošću poput pošasti je poharalo početkom dvadesetog stoljeća tankoćutne umjetnike postavljajući trendove. Suvremenost i pripadnost modernističkom, avangardnom ili bilo kojem drugom progresivnom modelu razmišljanja, tada je počela iznutra glodati konzervativnu građansku sredinu tih godina.

Nadrealisti, kubisti i suprematisti prognali su prikaze jasno prepoznatljivih motiva tvrde stvarnosti u zapećak umjetničkog interesa. Ruski avangardisti servirali su srednjevjekovnim ruskim seljacima njima nerazumljivu filozofiju suprematizma, dok su nadrealizam i dadaizam izvrćući naglavačke jezik i sliku stvarnosti svih vrsta, zabavljali apsintom omamljenu svijest intelektualne elite Europe. Kao i svakom trendu, i tim avangardama došao je kraj, te je stvarnost sa svojim figurativnim oblicima ubrzo vratila svoj status kojim dominira u području vizualnog izražavanja još od spiljskog slikarstva.  

Prostori u kojima danas živimo suvremene su spilje s klimom i grijanjem. Današnji spiljski umjetnik kroz duboko osobnu prizmu pritisnutu društvenim i političkim okruženjem zapravo komentira život svih nas. Autori koji u svojim radovima koriste figuralni pristup, poglavito onaj antropomorfnog ili humanoidnog formata, lako nalaze svoj put do prepoznatljivosti u javnosti. Time je i njihova odgovornost veća jer je i medijski doskok jači i prodorniji od apstraktnih formi koje uglavnom, poput jazza, služe namjenskome društva ili država.

Često se kaže kakva država, takva i umjetnost. Dvoje autora koje predstavljamo u GNK dolaze iz suvremene Srbije. Država je to, kao i svaka druga, opterećena samo njoj svojstvenom političkom stvarnošću s neizvjesnom budućnošću. Naš je to prvi susjed koji radi bliskosti jezika i zajedničke povijesti često predstavlja ogledalo ili kristalnu kuglu u kojoj vidimo neku verziju naše budućnosti.

Andrea Dramićanin i Mića Stajčić predstavljeni su radovima koji u svojoj figuralnoj, antropomorfnoj formi predstavljaju noviju srbijansku figuraliku. Radi se o dva različita pristupa koji kontekst iz kojega uzimaju nadahnuće definiraju kao prostor 'političke borbe'. Likovi popularne kulture što ih oba autora uzimaju za svoj nježno proživljeni alter ego utjelovljuju tako ideju intimnog eskapizma ili komentara na opću društvenu zbilju Srbije.

Time njihov rad i jest politički čin jer jasno komunicira dva načina doživljaja stvarnosti, bez okolišanja i klandestinskih kodova.

Kod Andree je to u san utonula djevojka, dok je kod Miće to sarkastični prikaz sljubljenosti Crkve i Države kroz posuđene, svima dobro znane likove. Ambiciozna i poslušna, uvijek lijepa i zavodljiva Cheerleaderica iliti naprosto djevojka koja umorna spava na podlozi na kojoj prostor nestaje, i diznijevski likovi pretvoreni u svećenika i policajca govore o istome. Autorski su to komentari ili spomenici eskapističkim formatima što ih autori razvijaju već godinama i kroz njih progovaraju, koristeći sebi bliske i značenjima definirane likove, o sredini u kojoj žive i rade. Utonuti u san, odmoriti tijelo i duh koji naporno procesira stvarnost i navija za najbolji mogući ishod koji ne dolazi, ustvari je obrazac koji svi mi živimo. Iz petnih žila se trudimo da bude bolje, no to se tako sporo ili gotovo nikako ne događa. Bolje je onda zaspati.

Figura, lako prepoznatljiva, erosom nabijena, stopljena sa zrcalnom podlogom i zatvorena time u svome odrazu na elegantan način pokazuje nemoć zatvorenog kruga u kojem se nalazimo. Spokoj sna, ranjivost poze i mir kojom ona zrači tihi je spomenar bespomoćnosti u kojem barem posredno možemo odmoriti naš duh umoran od suvremenih balkanskih previranja svih vrsta.

Duh je to koji se umorio od potrage za duhovnošću čiji je smisao u postavljanju pitanja, jer u regionalnom okruženju Crkva je sebi uzela za pravo da u bliskoj suradnji s Državom zatire svaki oblik duhovnosti dajući dogmatske odgovore. Potrage nema, samo dogma. Stajčić to jasno vidi. Pričest kojom Šeprtlja Šiljo časti pohlepnog Dabu, taj intimni dodir između Crkve i pojedinca slika je odnosa naspram religije i političke dogme u suvremenoj Srbiji. Diznijevski likovi nestaju, ostaje samo ogoljeno značenje koje nas brutalno podsjeća kako u postsocijalističkim državama pojedinac ima dva suovisna gospodara, Crkvu i Državu.

Uvučena u mnoge duše, ugniježđena i daleko od svake duhovnosti, 'državna Crkva' naporni je i krvopijski privjesak i uteg suvremenog društva. Ironija je da se to puno bolje vidi i razaznaje kada se prikaže kroz popularne likove čiji su nam karakteri i ponašanje znani, s kojima dijelimo neku povijest i koji tako utjelovljuju i jedan dio naše osobnosti.

Neodvojivi od konteksta iz kojega dolaze, Andrea i Mića bacaju rukavicu u lice umjetnicima usidrenim u novokonceptualnoj umjetnosti koja gotovo isključivo govori o društvenim problemima pozivajući na politički angažman. Izazov je to temeljen na kreativnome iznalaženju prikladne ili vremenu pogodne forme i medija, jer misaona umjetnost, koliko kod trendovski bila forsirana ipak nema snagu kojom može snažnije dobaciti do javnosti te često ostaje samo unutar male skupine istomišljenika.

Andrea i Mića kroz korištenje navijačica ili popularnih diznijevskih junaka i grebući tako  duboko po površini stvarnosti, pronalaze put kojim se društveno politički trenutak u kojem žive lako utjelovljuje pred nama u bliskom i izravnom prikazu.

Figuralika, posudba već poznatih likova i građenje teme i djela oko njih, zapravo je jedan stvaralački vampirizam koji se danas pokazuje kao potreban i prepoznatljiv jezik kojim neka poruka mora i treba doći do javnosti. Stajčić i Dramićaninova taj vampirizam eksploatiraju do krajnjih granica, od Kosovskog mita do slatke parodije na Damien Hirsta, od navijačice do  prepoznatljivih formi izvedenih u drugim materijalima oni komuniciraju složene društvene i političke probleme.

Otvoreno je pitanje do kuda to može dobaciti, može li u moru nasilja i izravnih poruka u našoj digitalnoj galaksiji ovaj krik  dvoje umjetnika imati utjecaja na  stvarnost u kojoj živimo?

Može li se stvarnost promijeniti kroz pojedinca i obrnuto? Može, vidimo to kroz događanja nakon proljetnih masakra u Beogradu i okolici koji su poput plime pokrenuli mase koje traže krivca i postavljaju pitanje tko je odgovoran za društvo koje imamo i stvarnost u kojoj živimo?

Mi sami ili uvijek neki drugi ?

Emil Matešić