Krasnodar Peršun: IZVAN FOKUSA, IZVAN ŽIVOTA - izložba fotografija

...Podsjećanje na knjigu „Svijetla komora“ Rolanda Barthesa u kontekstu fotografija koje na ovoj izložbi kani pokazati Krasnodar Peršun čini mi se višestruko važnim. Štoviše, birajući te fotografije njihov autor kao da je i sam polazio od teksta za kojim sam i ja posegnuo gledajući ono što čini ovu izložbu. Snimateljski rad Krasnodara Peršuna poznajem odavno, jer sam mu fotografije susretao na stranicama magazina za koje je radio, a kada je prije desetak godina dio svojega opusa namjeravao ukoričiti u knjizi, pisao sam u njoj predgovor. Te fotografije karakterizirao je glamour zvijezda koje je fotograf profesionalno snimao unoseći u svaku od njih stanoviti pomak od klišejiziranih fotografija koje se pojavljuju u drugim ilustriranim revijama. Peršun je u poznatim licima nastojao pronaći neku svoju priču, upisati sebe u njihovu auru. I u tome je na vrlo dobar način uspijevao. Fotografije su pratile intervjue koje je radio netko drugi, međutim, kada su trebale izaći u knjizi, tada ih je njihov autor podredio potpuno osobnom viđenju snimanoga lika. Objavljene u novinama, za što im je prvotno i  bila namjena, zatim neke od njih u knjizi, fotografije Krasnodara Peršuna nisu iščezle iz njegova sjećanja. Upravo suprotno, on ih osjeća duboko u sebi kao dio vlastita bića, a intenzitet sjećanja bit će sadržajniji, bogatiji nakon što lica koja je nekoć snimao umru. „Često osjetim te sjene ljudi koje sam fotografirao, a kojih više nema“, kaže Peršun, „te rupe koje su nastale njihovom smrću u mojem habitusu, zahtijevaju periodičku defragmentaciju, preslagivanje da bih nastavio sa svakidašnjim životom“.

Ovu izložbu, točnije fotografije što su na njoj izložene, treba stoga shvatiti kao autorovu defragmentaciju duše, kao tektonske pomake koji stvaraju novi poredak u njegovoj memoriji, memoriji koja bi bila ekvivalent nekom hard discu kad smo već u informatičkome jeziku iz koga i posuđujemo pojmove kao što je defragmentacija. Objašnjavajući svoju namjeru da ponovno presloži slike likova koje je jednom fotografirao, a koji su samo u fizičkome smislu iščezli, Peršun govori kako su ovako složene fotografije hommage umrlim ljudima koje je snimao za novinske namjene. Međutim, to nije i njegov glavni cilj. Važnije mu je da nakon duže vremenske distance ponovno proživi trenutke fotografiranja, budući su slike koje je u nekom trenutku ugledao, pa ih onda snimio, postale organskim dijelom njega samoga. Likovi, koje susrećemo na ovim fotografijama, ukazuju se pred nama u dva vida: u jednome to su jasne, tehnički dotjerane fotografije spremne za ponovno objavljivanje na stranicama neke revije. Druga fotografija, tek neznatno drugačija, nema oštrinu prethodne, štoviše, lišena je i boje te otisnuta u crno-bijeloj tehnici. Slaba izoštrenost i tobožnja tehnička manjkavost odgovaraju onoj kvalifikaciji koju nalazimo na fotografijama snimljenim s odmakom od fokusa, out-of-focus. Znamo li da su svi prikazani likovi nekoć, dok su bili živi, pozirali fotografu, a sada ih nema i iza njih su ostale tek fotografije i fotografovo sjećanje, onu neizoštrenu crno-bijelu shvaćamo kao fotografiju koja odgovara prikazu umrloga lika. Njihova titrava, neoštra tekstura, s neznatnim razlikama u odnosu na fotografiju do nje, stvara posebnu auru, auru fizičkoga nepostojanja prikazanih likova. Činjenica da likovi nisu živi u fizičkome smislu, ali jesu u sjećanju fotografa koji je osjetio „sebičnu potrebu da ponovno proživi trenutke fotografiranja, da doživi svojevrsnu defragmentaciju duše“, mnogo je bitnija od klasifikacije „živ – neživ“