U petak, 9. 12. u 20 sati u KIC-ovoj Galeriji na katu otvara se izložba Martine Menegon „Kad si mi blizu, drhtim“.

Martina Menegon, austrijska umjetnica talijanskih korijena, u Galeriji na katu izlaže rad iz 2020. godine „When you are close to me, I shiver“, interaktivnu instalacijuu kojoj se algoritmom kontrolira događanje tj. pomicanje likova pred nama. Svi su likovi sama autorica, odnosno njezino 3D skenirano digitalizirano i animirano tijelo koje se kreće po možda posljednjem preostalom komadu kopna na planetu. Autoričin distopijski avatar kojim upravlja algoritam kroz pomak kamere podatna je i očajnička figura u borbi za najbolju poziciju na jedinom preostalom djeliću zemlje.

Gledatelj i kamera zapravo su manipulatori, pa likovi i nemaju previše izbora osim onoga koji mu nepredvidljivi algoritam nameće, a taj je poguban po sve ostale likove. Kretati se znači ići preko drugih i nemilosrdno gaziti po njima, dok ostati na mjestu znači smrt jer će vas drugi pregaziti. Takva dilema, ići ili stati, a obje mogućnosti imaju fatalne posljedice, ono su što Martinin rad dovodi u filozofsku dimenziju etičnosti koja se pojavljuje kao najzanimljiviji kut gledanja na 'umjetnike -programere' koji nasljeđuju obrasce društveno angažiranih umjetnika iz tzv. fizičkog svijeta.

Put Martine Menegon gotovo je klasičan primjer razvoja umjetnica novije generacije koje odrastaju u digitalnome dobu i prihvaćaju tehnologiju kao dio života, kao produžetak sebe, a na koncu i završavaju u sve složenijem odnosu sa psihičkim i fizičkim dijelom sebe.

 

Programeru Lijepoga znaš li svoj dug?

Upropastili smo svijet u kojem živimo. Pogriješili smo, ponijelo nas je, bilo je par onih koji su upozoravali no i njih je brzo progutao mrak egoizma i mesijanskog kompleksa. Jednog smo razapeli, drugi se 'eterizirao u energiju', treći se razbolio i umro, četvrti je ubijen. Ostali poslije njih vrtjeli su jednu te istu priču, ponavljali isti obrazac muke, brige za dušu i tijelo i na koncu prosvjetljenja. Ništa od svega toga, svi su redom završili u jarku našeg jala i grizodušja, a navodno radi toga što bolji i humaniji nikako ne možemo postati.

Tehnologija, okruženje u kojem živimo i naposljetku ekonomsko politička uređenja, opet su samo preslika nas samih. Kroz masku želje za boljitkom sakrili smo samo žudnju za više profita, a kroz iskaze ljubavi vodili smo i vodimo ratove. Nikako nismo shvatili da se rat ne vodi iz mržnje negoli iz ljubavi za narodom, nacijom, domovinom i tko zna kojim još pojmom koji je teško opisati ali lako i divno proživjeti. Na koncu, nemoguće je izbjeći postnacionalnu depresiju i na koncu istrunuti u crnoj majci zemlji.

Sve to pratila je umjetnost u svojoj dvojakoj ulozi, ili je pomagala da iluzija bude jača i kapilarnije prisutna u našim životima, tj. gnojila je svojom Ljepotom mit o uništavanju ili je na raskrižju filozofije i estetike pokušavala u tome gnoju uzgojiti cvijeće humanizma. Na koncu je sve propalo, ratovi se i dalje vode, okrutniji su i podliji negoli prije. Tehnologija je izvukla na površinu najgore u nama, a umjetnici su se počeli seliti i prilagođavati u prostore koje je računalni kôd otvorio uz isključivu i jedinu pomoć privatnog kapitala kojem je javni sektor samo jedan dobar vjeran klijent.

Kakva je umjetnost u tome prostoru i tko su ti ljudi koji se time bave? Za koga se takva umjetnost radi?

Ako postoji postgravitacijska umjetnost u prostoru nulte gravitacije visoko u zemljinoj orbiti ili hladnome i mračnom svemiru, a kroz rad Dragana Živadinova znamo da je i to moguće, kakav je umjetnik radi u prostoru digitalnih tehnologija za digitalno društvo i prostor?

Koji je dug takvog programera Ljepote prema društvu i na koncu samome sebi kao ljudskome biću?

Put Martine Menegon, austrijske umjetnice s talijanskim korijenima, gotovo je klasičan primjer razvoja umjetnica novije generacije koje odrastaju u digitalnome dobu i prihvaćaju tehnologiju kao dio života, kao produžetak sebe, a na koncu i završavaju u sve složenijem odnosu sa psihičkim i fizičkim dijelom sebe.

Martinin rad kretao se od klasične digitalne umjetnosti koja je istraživala i koristila oskudne mogućnosti dvije dimenzije, pa do virtualne i proširene stvarnosti, da bi na koncu pravi odmak napravila u autoreferencijalnim radovima u NFT formi. Njezin rad u NFT-u, metodi programiranja koja može biti korištena u razne svrhe, otvara zanimljiv autorski prostor za programerski opismenjene autore istražujući međustanje između igre i ''nečega više od igre''. U tim radovima Martina radi serije gdje je njezin kodirani, ali prepoznatljiv lik glavni protagonist, a uz nužnu interakciju s kupcem ili gledateljem iznova stvara nove situacije nad kojima ni sam autor nema kontrolu.

Rad 'When you are…''koji izlaže u Galeriji na katu hibridne je forme, recimo da je zaglavio između interaktivnog i potpunog iskustva ulaska posjetioca u mediji u kojem se rad odvija. Interaktivna je to instalacija u kojoj se algoritmom kontrolira događanje tj. pomicanje likova pred nama. Svi su likovi sama autorica tj. njezino 3D skenirano digitalizirano i animirano tijelo koje se kreće po komadu zemlje, možda posljednjem preostalom komadu kopna na planeti. Martinin distopijski avatar kojim  upravlja algoritam kroz pomak kamere podatna je i očajnička figura u borbi za najbolju poziciju na komadu tla koje je preostalo. Gledatelj i kamera su zapravo manipulatori tako da likovi i nemaju previše izbora osim onoga koji mu nepredvidljivi algoritmom nameće, a taj je poguban po sve ostale likove. Kretati se znači ići preko drugih i gaziti po njima, nemilosrdno, ostati na mjestu znači smrt jer će vas drugi pregaziti. Takva dilema, ići ili stati, a obje mogućnosti imaju fatalne posljedice, ono su što Martinin rad dovodi filozofsku dimenziju etičnosti koja se pojavljuje kao najzanimljiviji kut gledanja na 'umjetnike -programere' koji nasljeđuju obrasce društveno angažiranih umjetnika iz tzv. fizičkog svijeta.

Pred takvim umjetnicima programerima nadvio se velik zadatak i gradivo koje treba savladati gdje tehnologija ne bi trebala nadvladati etiku.

Ovaj fizički, materijalni svijet stare škole u kojem smo podbacili i čiju smo površinu izorali suhom krvlju, a u vodu i mora izbacili sav jad i suze nerazumijevanja održivog koncepta življenja, kao da je na putu zaborava, kao da je već prošlost. Privatni tehnološki giganti (izuzev u kineskom hibridnom obliku privatno-javnog partnerstva u tehnologijama) koji su ušli u nas i oteli našu svijest  'algoritmima za preporuke', nude nam Vrli novi svijet gdje će i umjetnost imati svoje mjesto. Kapacitet za postavljanje pitanja, više negoli za izdavanje preporuka bit će glavna kreativna valuta kojom bi ti  'umjetnici – koderi' trebali stvarati u cyber prostoru.

Metaverzum ili prostor u kojem ćemo možda sagraditi neki utopijski svijet koji bi mogao biti preslika naših interesa i osobnih ideologija, a s pravilima ponašanja koja bi lako mogao nametnuti vlasnik, mogao bi biti još gori, istovremeno će biti još iskrenija preslika nas samih. Umjetnici koji će stvarati takve svjetove i NFT radove u njima, a kojima će se trgovati kao u današnjim fizičkim dućanima, mogli bi snositi odgovornost za oblikovanje primamljivosti toga svijeta za našu 'jednodimenzionalnu', konzumerističku prirodu i nezasitnost.   

Martinini radovi sadrže onu ključnu poruku etičnosti i postavljana pitanja kako reagirati na nepravdu ili digitalno nasilje u virtualnome ili interaktivnome svijetu. Najpametnije je ne biti uključen u Martinin rad, jer čim se uđe u interakciju s kamerom kroz pogled, neki oblik borbe ili nasilja nad drugim ili samim sobom postaje glavni pokretač slike tj. algoritma koji onda dalje razvija situacije. No, ne sudjelovati u radu značilo bi ne pokrenuti ga, a to nam naša konzumerska narav nikako neće dopustiti.

Agresivnost i nasilje prikazano i oblikovano u video igrama često se navodi kao važan faktor desenzibiliziranja na nasilje i surovost u stvarnome svijetu. Istraživanja pokazuju da boravak u virtualnom svijetu u kojem se neprestano nameće i traži od nas rješenje ili izbor koji uključuje manju žrtvu ili manje nasilja, ipak može poslužiti kao osvještavajući ili prosvjetljujući faktor naspram nasilja u stvarnome svijetu. Filozofi i sociolozi koje tehnološki kapital ne uspije preokrenuti na svoju stranu, a onda i umjetnici koji će se uspjeti progurati i nametnuti se u tome svijetu, sada su među nama.  Martina je jedna od njih koja digitalni prostor i algoritam iza njega koristi kako bi programirala radove koji su estetizirane metafore koje usprkos visokoj tehnološkoj pismenosti funkcioniraju kao iskonske priče koje imaju moć učiniti nas humanijima.

Paradoksalno je da je trebalo proći čitav krug, od uništene planete do Novoga digitalnog svijeta sačinjenog od algoritma i pixela kako bi shvatili da je nadahnuće koje u nama govori o neuništivoj humanosti jače od želje za destrukcijom. Kada bi bilo obrnuto, već bi par godina svi mi bili pokojni, sahranjeni dva metra duboko u zemlji koju smo krvlju izorali i suzama očaja natopili.

Ostaje otvoreno pitanje hoće li Martina u nekom trenutku napraviti Martinu 2 koja će putem umjetne inteligencije preuzeti njezin život i stvarati umjetnost umjesto nje… ili će se Martina 2 sama od sebe stvoriti i odmetnuti u cyber svijet?

 

Emil Matešić