Naga hrabrost rizika

Biti u centru zbivanja svojevrsna je bolest, manija izazvana nekim osobnim nemirom i viđenjem sebe dijelom nekih događanja koje dio medija, a potom mi konzumenti istih, proglasimo važnim. Krpan je bio jedan od takvih, oboljelih od 'groznice centra zbivanja', neizlječive ali na svu sreću mutirajuće bolesti koja talent i upornost uzima kao gorivo vlastite mijene.

Tijekom duge karijere Krpan je u svijet slao fotografije koje su ne samo prikazivale na poseban, autorski način najčešće rasap neke ideologije ili civilizacijskih dosega, već kontinuirano radi i na dokumentiranju onih manjih, naoko ne toliko važnih. Ispada kako nakon važne, cijenjene i nadasve utjecajne (radom utječe na percepciju događanja) karijere fotoreportera iz centra svjetskih političkih i inih zbivanja imamo autora koji 'rizomatski' razumije svijet i ne bira važnost između malog detalja ili globalne cjeline.

Kroz njegov rad u prikazima Weltschmertza, našeg žala za nedostižnim, i Zeitgeista ljudske gluposti,  pa do intimističnih zapisa unutar pojedinih kako kulturoloških tako i političkih epoha, a recimo da je to neki autorsko antropološki pristup fotografiji, svijet nam se čini jasnijim i bližim.

U neku ruku to je i očekivano jer su intenzitet, predanost i količina energije i vremena koju je ulagao u fotografiranje nekih od ključnih svjetskih događanja morali, prolaskom godina života u profesiji ili promjenom interesa i zasićenjem, naći neke druge motive koji nastaju u odjecima velikih promjena.   

Uvijek blizu politike i njezinog nekad dobrog, a najčešće lošeg (jer je loše uvijek bolja vijest od dobroga) utjecaja na ljude i društva, Krpan nomadira svijetom u potrazi za područjem u kojem se živi u nekom limbu između masovne laži izazvane hipnozom vjere u bolje društvo i dekadencije te iste laži u kojoj cvatu razne materijalističke perverzije.

Njemu je jednostavno dosadilo baviti se i raspredati o činjenicama ili fotografirati iste, te se autorskom zrelošću vođen, prebacio na interpretacije događaja iz političke povijesti i sadašnjosti  tražeći njihov utjecaj na osobni i društveni razvoj udaljenih zemalja Istoka.

Vjerojatno privučen nekom genetsko morfološkom vibracijom, a budimo iskreni, njegove crte lica neodoljivo podsjećaju na nekog stanovnika Dalekog istoka, Jasmin pronalazi Vijetnam. Poput strvinara koji uvijek ide tamo gdje zna da će biti ili gdje je bilo mrtvih, puno mrtvih, on prodire duboko u suvremeno vijetnamsko društvo precizno birajući važne i nama zapadnjacima neobične motive sa sočnim pričama u pozadini.

U toj kreativnoj penetraciji kroz neke, iz Jugoslavije naslijeđene koordinate kojom se čvrsta ideologija komunizma brani od promjena, Krpan prepoznaje nama bliske cenzorske škare i oštre čeljusti nad umjetnošću koje, a to stari lisac dobro zna, moraju na drugoj strani proizvesti zanimljiv balon nabijen stvaralačkom energijom raznih pristupa kreativnom izražavanju.

Izložbom 'Ljubavnici' koja tim, tako trivijalnim, a opet tako campovskim naslovom pristaje odnosima što ih fotograf razvija sa svojim modelima, Krpan nas uvodi u samo srce kreativnosti (onih hrabrih) Vijetnamaca koji često koriste jedini medij za izražavanje i teško im ga je oduzeti, ali ga Sustav može kazniti, a to je vlastito tijelo.

Malim brojem fotografija, ali s velikim učinkom, pred nama je dio intime koja je ustvari političko oružje i municija individualnog otpora u sredini gdje je sva aktualna tematika, a posebno nago tijelo, zabranjena, dok njeno prakticiranje u umjetnosti suvremenog Vijetnama vodi iza rešetaka.

Okruženje u kojem se protagonisti nalaze, jednostavno opremljena soba, postaje tako mjesto opasnosti, erosa, strašću pogonjene avangarde vijetnamskog društva koje jednom zagrebačkom fotografu nudi motive s 'revolucionarnim potencijalom'.

Krpan jednostavno radi osobni kopernikanski obrat kroz medij erosa tako da centar svoga interesa s velikih i naizgled važnih svjetskih događanja pomiče na njihovu suštu suprotnost, bradavice i usne niskih rastom ali erosom nabijenih Vijetnamki koje nježno ljube njihovi partneri. Radi uvida u stvaranje zabranjene umjetnosti, nekada je i sam Krpan uljez u nečijoj tuđoj fotografskoj kriminalnoj seansi koju nenametljivo dokumentira kako bi na koncu iz cijele situacije stvorio mali, ali vrijedan ciklus.

Nije li intenzitet doživljaja jači što je zabrana stroža?

Voajerizam koji kao blagi perverzni poremećaj krasi svakog dobrog fotografa, kod Jasmina je od samih početaka bio sveprisutan. Kako godine grizu voajeri fotografi naginju sve više prema erotičnoj i seksom nabijenoj tematici. Dugogodišnji voajeri vremenom razvijaju svoju tehniku promatranja tako da na koncu postaju ljudi naoružani šestim čulom kojim prepoznaju posebnosti pojedinih odnosa zasnovanih na privlačnosti.

Takav zreli voajerizam okom i srcem vidi više od same strasti, vidi fine nijanse i razlike u bliskim odnosima i neku svetu posvećenost jednog bića drugome, a ujedno i prepoznaje vanjske okolnosti koje na odnos itekako djeluju. Posebnost ovoga ciklusa i odnosa je u tome što su autori, a to su svi troje i modeli i fotograf, u radnji koja ugrožava njihovu slobodu. Za ozbiljno, ne samo simbolično rečeno.

Krpan tako fotografira čin predanosti koji nadilazi samo značenje te riječi koju ona ima u hrvatskom jeziku, a često označava neku potrebu da se nekoga skriva na kako se netko drugi, manje ili više blizak, ne bi povrijedio.*

Talent je to koji vidi što drugi ne vide ili, fatalistički govoreći, dar je to koji jednostavno svojom hrabrošću na sebe privlači i nudi motive koji se neće drugima otvoriti. 

Poput nekog Corta Maltesea s foto aparatom, Jasmin traži i pronalazi po dalekim svjetovima Istoka komunističku dekadenciju i 'opasne motive' koje svojim njuhom školovanim unutar jugoslavenskog jednopartijskog političkog sustava znade prepoznati, tj. pronaći u njima nagu hrabrost promjene spremnu na rizik.

Upravo radi tih kako povijesnih tako i osobnih, možda i sudbinskih sklonosti, u GNK imamo priliku vidjeti radove koji su prikaz prave avangarde jedne umjetničke zajednice i u sebi nose opasnost, onu stvarnu, a može ih snimiti samo fotograf koji je smrti gledao u oči jer jedino tako moguće je prepoznati stvarni, ne pozerski eros, taj istovremeni krik i zahvalu životu.

*naslov izložbe 'Lovers' po želji autora nije prevođen jer nismo uspjeli naći riječ u hrvatskom jeziku koja bi opisala ono što je autor konceptom i radom na ciklusu doživio. 'Ljubavnici'  kao prijevod pokazao se previše suhoparan i jednostavan.

 

Emil Matešić, rujan 2020