Izložba fotografija "Zidovi mržnje" Jovice Drobnjaka

Drago nam je da vas možemo pozvati na otvorenje izložbe u subotu, 16.11.2019. u 18 sati. Vidimo se!

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana tolerancije, a koji se obilježava svake godine 16. studenoga, s posebnim fokusom na 30. obljetnicu pada Berlinskog zida, iDEMO Institut za demokraciji iz Zagreba u suradnji s KIC-om pripremio je izložbu fotografa Jovice Drobnjaka pod naslovom: ZIDOVI MRŽNJE.

Riječ je o dokumentarnom nizu koji na više od 300 fotografija prikazuje grafite kojima su prekrivene fasade glavnog grada Hrvatske, na kojima se vodi rat "crvenih" i "crnih", "partizana i ustaša", ideologija koje trebaju pripadati prošlosti, no koje su u nas itekako žive...

Izložba je izvedena u suradnji s KIC-om i uz potporu Grada Zagreba.

 

Ikonografija urbane mržnje

Trebalo je samo 50 godina da Ujedinjeni narodi oforme inicijativu koja je kulminirala Međunarodnim danom tolerancije. PEDESET godina!

 Pet dugih desetljeća najviša i najmoćnija politička organizacija na našoj planeti, čekala je kako bi jedan dio svojih aktivnosti posvetila izravno toleranciji, stoga, nameće se logični zaključak, tolerancija je u svom korijenu teška, zahtjevna i složena koncepcija života. Ako UN-u  toliko treba, što da se mi time onda uzbuđujemo, barem još 50 narednih godina imamo da  pokušamo dokučiti što ta riječ uopće znači.

 Sam koncept prihvaćanja različitosti uistinu je iznimno složen psihološko emotivni proces, koji poput hrasta raste sporo, no kada izraste, tvrd je i otporan i zrači nekom organskom magijom, neobjašnjivom privlačnošću.  Narodi, etničke skupine, nacionalne države romantičarskog koncepta u svojim temeljnim dokumentima koriste riječ tolerancija jednako često kao i sloboda, no stvarnost i surova povijest razvoja i sukoba među Državama tumači upravo suprotno.

Ljubav je ustvari preduvjet za mržnju. Slijepa, isključiva patološka privrženost i identifikacija s nekim od tih romantičarskih koncepata dovela je do devijacija te iste ljubavi, koja je na koncu, s one druge strane Zida, granice, ulice ili stola dovela do njezina antipoda – mržnje.

 Na svu sreću, vjeruju neki od nas, taj je proces moguće i preokrenuti ( tj. iz mržnje ili u blažem obliku straha od nerazumijevanja drugačijih), moguće je srušiti zid, priječi granicu i ulicu ili konačno pogledati preko stola te vidjeti i čuti. U tim malim, ali stvarno velikim koracima za čovječanstvo (upitno je da li je Armstrongov korak po Mjesecu donio ikome  na Zemlji išta konkretno dobroga) kultura i umjetnost kao oblik nenasilne, a u načelu humanističke koncepcije komunikacije, ima jednu korisnu ulogu – sažima, obrađuje i na kreativan način pokazuje stanje ili stupnjeve tranzicije neke sredine k društvu razumijevanja i tolerancije.

Drobnjak spada u grupu onih umjetnika koji stvaraju neopterećen svojom medijskom slikom unutar kulturne scene, on radi sve i svašta, on ne pita, on šuti i snima i onako uz put potiho dokumentira svijet u kojem živi. Iz tako postavljenje koncepcije življenja i stvaranja rađaju se iznimni rezultati koji predstavljaju eseje fotografske umjetničke ili dokumentarističke prakse. Upravo ta opuštenost prikriva konceptualni pristup vremenu i prostoru unutar kojega se on kamerom  kreće, urbano je to okruženje gdje motivi postaju pravi predmet lova, plijen koji svoga lovca mami i s kojim se nadmudruje.

U Galeriji na katu njegujemo pristup prema fotografima kojima isključivo umjetnička fotografija nije u fokusu aktivnosti, ali, poštujući onu Beuyusovu da je svaki čovjek umjetnik, duboko smo uvjereni da u svakom od njih, reportera, postoji umjetnik samo mu treba dati priliku. Drobnjak, Peršun, Poljičanin i Milosavljević su  to i dokazali.  Ovim radovima, fotografijama zagrebačkih grafita, za razliku od onih koje je Drobnjak izložio  prije par godina, on svakodnevnicu prikazuju u njezinoj izravnosti, bez igre sjena, bez efekta svitanja, bez uljepšavanja iz nekog posebnog kuta, pred nama je pljuska u lice našeg vlastitog života i sredine u kojoj živimo.

 Simboli minulih vremena koji svaki za sebe nosi eksplozivni naboj poruka i nagaznu minu značenja, jasni poziv na klanje, nostalgični kriki fascinacije prošlim nježnim diktatorima krvavih ruku, totalitaristički simboli sljubljeni jedno preko drugoga, žestoki obračuni ideoloških i političkih oponenata, sve to zagrebački zidovi trpe u namjeri da nam izmame suze  jada, straha, bijesa ili smijeha, tko će ga znati više. No jedno je sigurno,  vladavina većine utjelovljena u konceptu Države  kroz demokratsko uređenje, u Zagrebu, kao glavnom, a samim time i rekli bismo najkulturnijem gradu u Republici ostavlja za sobom dojam da ta ista većina uglavnom jedva čeka da prereže nečiji grkljan zahrđalim nožem iz Jasenovca. 

Tolerancija, ona ista kojoj je 50 godina trebalo da ju UN prihvati kao jedan od osnovnih preduvjeta za svjetski  mir ne pokazuje se s zagrebačkih zidova, nema je, nije je ustvari, nikada ni bilo.  

Mi, ljudi, ne volimo poruke tolerancije, njima nas davi obrazovana elita, jer mi ljudi volimo rat, patnju, otegotne okolnosti koje nas sprječavaju u napretku i razvoju, mi ljudi smo jednostavno kratke pameti i dugog selektivnog sjećanja na sve ono što je klalo, spaljivalo, zatrlo nekome sjeme i pokralo tuđe. O tome nam Drobnjak ovim radovima govori, o nama samima, o nečijoj djeci, prijateljima, o nekom sakrivenom kutku uma našeg susjeda, tako prisebnog i ljubaznog na hodniku i stepeništu, a među sebi sličnima, tako krvoločnog.

Izmještajući ikonografiju urbane mržnje i njezinu bolesnu ideologiju s zidova grada u zidove galerije, stavljajući tako na hrpu i lijeve i desne, i jedne preko drugih i svake zasebno, autor pred nas stavlja jedno veliko pitanje koje pita gdje je nestao urbani Zagreb, gdje je nestala bezazlena grafiti poruka iz doba punka, i kako je tolerancija izgubila bitku? Odgovor je lak, tolerancija i prakticiranje iste traži snagu pojedinca, rad na sebi kroz  kultiviranje urođenih impulsa i reakcija na osjećaj ugroza i opstanka, traži i želju za  reprogramiranjem raznih vrsta nasilnog nasljeđa. Jer govoriti o tolearanciji i prakticirati istu kroz svakodnevni život  nije isto, ovo drugo je znatno teže i složenije.

Tko za to onda uistinu ima i želje i vremena?

Drobnjak radi upravo to, istražuje suvremenu ikonografsku kakofoniju urbaniteta Zagreba i pred nas stavlja kolaž akcija i reakcija koji pokazuje  da je hrvatsko društvo  živo, ali da je da je oboljelo od maligne bolesti koja treba snažan lijek kako bi se izliječilo.  

Za utjehu je da zidovi koje mržnja gradi nekada se  sami od sebe se raspadnu, onako ciklički, malo ih ima, pa ih malo nema, a nama ostaje jedino poželjeti da ti ciklusi mirovanja mržnje i urušavanja zidova, budu što duži, jer nestati nikada neće.

 Umjetnost, a posebice jedna izložba, poput jedne kapi kiše u moru, taj ciklus može malo pojasniti, rasvijetliti ga pred nama, dati nam do znanja u kojem je stanju, da li je u silaznoj ili nabijanoj uzlaznoj putanji. No, i pljusak počinje kapima, a kiša vremenom spere i najotporniji napis na zidu.

 Čekajmo.

 

Emil Matešić