Ivan Lušičić Liik / Oblik zvuka

Razvoj tehnologije i razvoj umjetničkih formi izražavanja povezani su čvrstom vezom koja najčešće govori kako tehnologija i umjetnost mogu nadopunjavati jedna drugu u raznim međusobnim interakcijama. Umjetnici koji kompiliraju i istovremeno prate razvoj novih dostignuća tehnike često dolaze iz struka koje u samoj svojoj biti ne pripadaju akademskom okruženju klasičnih umjetnosti koje teže plohi, volumenu ili konceptualnIm izričajima. Složenost baratanja i umješnost u korištenju novih tehnologija traži osobe koji dubinski razumiju primijenjenu znanost prisutnu u nekim proizvodima dostupnima za razne neumjetničke namjene. Kompiliranje i davanje konteksta napravama koje često služe detekciji pokreta ili zvuka te projekciji slike i nadgradnje istih u umjetničko djelo, izazov je mnogima koji svoj prostor traže između tehnologije i umjetnosti. Poanta te sinteze na koncu bi trebala biti identična ili bliska dojmu koji ostavlja i svako drugo umjetničko djelo možebitno napravljeno bez struje. Umjetnost nadahnuta i proizvedena uz snažnu podršku tehnologije tako bi u svijesti promatrača morala naći put do pobuđivanja osjećaja i tijeka misli što ga svatko na svoj način pokušava razumjeti tj. osjetiti se angažiran viđenim. Dok postoje pokazatelji da je takav transfer prisutan postoji i svrha viđenog ili prezentiranoga.

Svrha ove instalacije je dvojaka. Na površini, to je jednostavna igra zvukom i bojama, a ispod površine to je metafizička naprava koja pokazuje kako čovjek mijenja i prilagođava svijet oko sebe. Materija kojom se u ovom slučaju manipulira ili joj se daje novo značenje su zvuk i slika, ono što uho čuje i oko vidi. Stvarnost je to koja nema uporište u materijalnom nego se labavo oslanja na prostor kako bi se definirala i pred gledateljem oblikovala prateći njegove pokrete.

Podražaj oka i uha kroz informaciju koja dolazi u formi slike ili zvuka prostor je u kojem kroz međusobne odnose viđenog i čujnoga nastaju utisci koje pamtimo kao definicije okruženja u kojem živimo. Priroda se povezuje s njoj svojstvenim zvukovima, urbana sredina opet ima svoj zvuk, a apstraktni pojmovi poput osjećaja ili raspoloženja također često imaju svoje kanonske tonove i zvukove. Dihotomija istoga, rasparivanje slike i zvuka, ili s druge strane spajanje tj. nastajanje zvuka iz slike kroz interakciju s posjetiteljem, kreativan je prostor koji ovaj rad istražuje. Pokretom, gestama ili kretanjem unutar instalacije posjetitelji postaju inicijatori promjene postavljene slike i zvuka, te tako i autori jednog nepredvidljivog audio vizualnog iskustva.

No, kao i svaka tehnologija kojoj je zadatak biti produženje/nastavak ljudskih osjećaja ili stremljenja, tako i ova instalacija pokazuje nemoć nad superiornošću ljudske mašte. Ponuđene vrijednosti koje kroz tehnologiju definiraju sliku i zvuk samo su odraz dogovornog koda što su ga znanstvenici postavili ne bi li nekako učinili vidljivim zvuk i ne bi li zvuku dali sliku. Radi se tu ustvari o jednoj formi kreativne zgotovljenosti slike i mnogih njezinih zvučnih varijacija koje sadašnja tehnologija dopušta. Naš osobni doživljaj svijeta kroz sliku i zvuk bogatiji je i drukčiji, reklo bi se bolji i sočniji negoli je to moguće kroz tehnologiju prezentirati. Umjetnost, poglavito prostorne instalacije s mogućnošću interakcije gledatelja sa slikom i zvukom, mogu pokazati na van kako izgleda njihov odnos te unutar toga ostvariti neki prodor slobode, odnosno nepredvidljivosti gdje je praktički stroju dana kreativna moć. To nam pokazuje kako brzo i kako duboko tehnologija može penetrirati u naš svijet i kako ga na koncu može i oblikovati, davati mu neke konačne vrijednosti kako zvuka tako i slike nekoga zvuka. Za očekivati je da će se u budućnosti proces u kojom smo mi ljudi stvarali i programirali strojeve svesti na obrnuti slučaj, mi ljudi počet ćemo biti programirani od strane strojeva kako doživljavati svijet i vidjeti kako on ustvari izgleda.

Takav distopijski koncept već je sada prisutan, a upravo nas umjetnost kroz svoj snažan poriv istraživanja ljudskosti u mašini može upozoriti da doživljaj svijeta koliko god bio hipnotičan i zabavan, ipak nije i ne izgleda kao program i zbir čipova ili ponuđenih rješenja nalik jedno drugome. Doživljaj svijeta osobna je i individualna osjećajnost sklona svakodnevnoj promjeni koju svako ljudsko biće stvara za samoga sebe, u manje ili više interakcije sa sobom i svijetom u kojem živi.

Umjetnost koja istražuje sudar tehnologije i ljudske percepcije osnovnih pojava materijalne stvarnosti, u našem slučaju slike i zvuka, jedan je od dijagnostičkih elemenata koji nam pokazuju koliko tehnološka rješenja mogu biti ograničavajuća u tumačenju svijeta oko nas i istovremeno uspješna u atrofiranju našeg doživljaja istoga.

Emil Matešić

Izložba je otvorena do 21.4.2019.

Galerija je otvorena za posjetitelje  radnim danom 17 – 21 h, a subotom i nedjeljom od 12 – 21 h