Boris Hergešić / Portal 9 - osveta grada

U petak, 24. Siječnja u 19 sati, u KIC-ovoj Galeriji na katu, otvara se izložba Borisa Hergešića “Portal 9 – osveta grada”.

Instalacija „Portal 9“ stvarana je za posebnu lokaciju i pogled, upravo onaj na kojem se i sama Galerija na katu nalazi.

Crkva u koju bih volio zaći

Povodom instalacije u ‘Portal 9’ Borisa Hergešića

Sredina u kojoj živimo, to fizičko mjesto našeg boravka u prostoru i vremenu snažna je i nezaobilazna odrednica na kojoj gradimo svoj identitet. Okruženje, često označeno asfaltom, ciglom i betonom s manjim primjesama prirode, nama odraslima u urbanoj sredini često je i više nego mjesto života jer je duboko utkano u slabašnu i promjenjivu arhitekturu naše osobnosti. Kako se mijenjamo mi sami, tako se manje ili više mijenja i grad oko nas, izuzev u jednoj stvari: grad se može pomladiti i potpuno promijeniti, a mi ne možemo. Naš je put jednosmjeran i vodi u pravcu u kojem od našeg materijalnog prisustva neće ostati puno, samo pepeo ili jednostavno ništa. Ta osobina Grada da guta i proždire, da se obnavlja i da ne stari nego poput gušterova repa nanovo izrasta, čini ga neprestanim nadahnućem za one koji u njemu vide više od korisno složenog betona, asfalta i cigle s primjesama zelenoga.
Hergešić je gradski frik, talentirani i educirani akademski urbani štakor koji grad i njegove mikrolokacije vidi kao mjesta u kojima se možete ili prosvijetliti ili propasti do samoga pakla. Portal 9 instalacija je klasičnijeg tipa koja je ustvari rađena za posebnu lokaciju i pogled, upravo onaj na kojem se i sama Galerija na katu nalazi.
Jednostavnim postavom, digitalna slika na zidu i dvije skulpture s intervencijom u samome prostoru galerije, ovaj rad pokazuje težnju k medijskom nomadizmu u kojemu Hergešić traži most kojim bi komunicirao svoju viziju u javnosti. Narativnost njegove (virtualne) stvarnosti proizlazi iz strasti za filmom, medijem koji u sebi sadrži snažnu narativnost, a sam sadržaj fikcije odraz je stanja društva kako ga on doživljava. Hergešić od prije par godina nije onaj koji je to danas, tako da je od gotovo klasičnog medija bezazlene ali zanimljive slike njegov rad evoluirao u digitalni medij.
No, s promjenom medija došlo je i do promjene tematike. Od estetskih vježbi boje i formi na platnu sadržaji su u novim radovima otišli u narativnom pravcu otvarajući nizove novih priča u poznatim gradskim prostorima i mikrolokacijama.
S godinama života i korištenja grada kao urbanog fenomena isprepletenog politikom (ono što nam grad čini s manje ili više našeg upliva) i estetikom (onako kao grad izgleda), Hergešić je mijenjao i svoj krug tema. Iz male mikrosredine poznatih gradskih birtija s hibridnim gostima do ključnih donjogradskih raskršća s prikazom podzemnog svijeta koja su eruptirala kroz proždirući anus sa zubima i pipcima, Hergešić poput urbanog mudraca slika jedan budući špil personaliziranih tarot karata.
Prizori su to proždiranja i strave gradskog tkiva i ljudi od nekog bezglavog hibridnog monstruma, koji ne izazivaju empatiju u sudionicima nego znatiželju i dobru priliku koju valja zabilježiti i prenijeti dalje. Ta istovremena dihotomija i skladnost, onih koji su žrtve i onih koji to nisu, preslika je stvarnosti u kojoj živimo. Iz dubine nas samih, ne nekoga drugoga, nego nas samih, izašlo je čudovište. Podzemno stvorenje pojavilo se na ulicama koje je vremenom mutiralo i počelo proždirati nas same dok su neki 'promatrači' čudom prirode ili izdaje osobnih načela morala i etike ostali time svime netaknuti i još su se drznuli kapitalizirati tuđu muku naslađujući se snimanjem prizora naše propasti. Sprženih i tostiranih mozgova, opranih vizijom sna o materijalnom dobitku i socijalnom blagostanju promatramo kako se u našoj sredini otvaraju rupe sa čudovištima, u koje upadaju naše moralne i etičke vrijednosti. Uz pomoć kalašnjikova ili bez njega, svede se na isto, sami smo sebi jamu iskopali.
Rupe su to u kojim čudovišta čuče i spremno čekaju jedino pravo gorivo koje im samo mi, ljudi, možemo dati, gorivo koje nije fosilnog ili električnog porijekla, nego je sačinjeno od naše slabašne osobnosti i tanašnog karaktera koji bi uvijek išao tamo gdje mu je bolje i gdje vidi više za samoga sebe nauštrb drugih i društva u kojem živi.
Iz tih razloga Hergešićev rad je filozofske prirode, kroz estetsku vrijednost govori o našoj sredini koju sami oblikujemo svojim ponašanjem i stavovima, a simbolika prizora maskirana u neko čudovište tu je samo iz jednog razloga – kako se ne bi sami prebrzo prepoznali i spoznali koliko smo ustvari jeftini i jadni. Hieronymus Bosch slikar je fantazma, nekog perverznog erosa tih davnih kasnorenesansnih godina, esteta i genij, koji je znao i za samu Crkvu odraditi koji posao.
Hergešića Crkva neće zvati jer je kao digitalni skulptor naše mizerije i nesnalaženja u društvenom i političkom trenutku koje je dovelo do degradacije ljudskih vrijednosti i otuđenja u kojem jedino nečija smrt ili gadno fizičko sakaćenje pobuđuje medijima vođenu empatiju, jednostavno nepodoban. Njegov je rad prožet dubokom kršćanskom porukom suvremena verzija sakralne umjetnost 21. stoljeća pogodna za apsidu neke crkvene novogradnje, gdje bi bila jednako strašna i grozna suvremenom katoliku kao freska Posljednjeg sud u Sikstini ondašnjem vjerniku u bolji život koji ga na nebesima čeka.
Hergešić zato treba čekati ponovni dolazak Krista kako bi nakon toga mogao poput Hieronymusa ili Michelangela dobiti pokoju narudžbu za Sedam smrtnih grijeha ili Posljednji sud.
No, Crkva u koju bih osobno radi toga volio zaći i vidjeti Hergešićevu prosvjetljujuću verziju ove dvije teme daleko je od gradnja i realizacije jednako kao političar od istine i ljudsko biće od poštenja.
Emil Matešić