Svaka zajednica ima svoj povijesni i kulturni identitet, uređen odnos prema svijetu i drugim ljudima. Na fotografijama portreta mesara koje Smuk izlaže, jedna dimenzija tog identiteta kao važnog dijela ruralne zagorske zajednice je i kolinje. Na Smukovim radovima vidljiv je domaći, opušteni ugođaj u kojemu mesari postaju akteri i svjedoci tradicionalnog običaja. Oni pokazuju pravoga sebe, no s onim malim nužnim pomakom što ga daju rekvizita i stanje duha. Smuk odabire motive koji su mu znani, s kojima odrasta, u kojima vidi preobrazbe svojih susjeda i tanašne mijene u njihovome ponašanju kada se klanje približava ili događa. Njegova je intervencija zato minimalna, tu i tamo vidljiv je pokoji smrtni alat ili krvave ruke koje radovima daju dodatnu dimenziju tek toliko da ih pretvori u 'pozere' kako bi blago rasvijetljeni i izdvojeni iz pejzaža bijelom pozadinom, njihov modni detalj i psihološka preobrazba bili bolje vidljivi.
Svi prikazani likovi, odnosno ljudi u ulogama koje tih jesenskih dana igraju, ostavili su svoje cjelogodišnje identitete negdje iza Smukova pozadinskog platna i pred objektivom poziraju kao čuvari tradicije i živuće svjedočanstvo kako je bolje da nestane selo negoli običaj.
Bilježiti one koji kolju, a ne prikazati sam čin nego negdje duboko u sebi osjećati istovremeno i važnost te tradicije i njezinu perverznost, ono je što mladoga Smuka, akademskog fotografa, privlači ovome ciklusu. Svim radovima zajednička je nit čina klanja i gotovo ritualnog čerečenja zaklane svinje koji se dogodio prije ili poslije fotografiranja.
U viđenju globalnog u lokalnome, makar to bilo i kroz čin svinjokolje, Smuk pozicionira sebe kao fotografa koji izranja iz mikrosredine u kojoj živi i time stvara svoj estetski i tematski identitet. Motivi su beskonačni, priče su autentične, preostaje mu jedino da ih bilježi.
Bez težnje za dorađivanjima ili pretjeranim režiranjem fotografija dobili smo ciklus radova koji svojom jednostavnošću i genius loci konceptom dokumentira ljude i običaje jedne zajednice.

 

Klanje kao stup održivog razvoja

Koncept krvi i zemlje tako bitan u romantičarskom vremenu formiranja nacija na tlu Europe danas je temelj na kojem se stvara dinamika društveno-političkih odnosa. Majka zemlja opijena od prolivene krvi širom civilizirane Europe plakala je gorke suze za onima koji su za pojam nacije dali živote. Umjetnost je, naravno, što bi drugo jedna prodana duša mogla, pratila i proizvodila sve što bi nacionalno osviještenim i šovinistički orijentiranim mladim nacionalnim državama trebalo.

Pobjeda, ili u krajnjim slučajevima poraz nad onim drugima, stvaranje mitova i prikazivanje vojskovođa tj. stratega masovnih ubijanja i pokolja kao heroja, dugo je godina bila glavna zadaća umjetnika. Veliki dio sadržaja umjetničkih djela svjedočanstva su prikazi u raznim materijalima i formama povijesti ljudske gluposti. Spomenici su to iskonskom porivu da one s kojima se dolazi u sukob skida za glavu u što je moguće krvavijem i ubitačnijem obliku.

Unatoč poraznim povijesnim činjenicama o neprestanim ratovima u kojim jedni napadaju druge težeći njihovoj  likvidaciji, danas živimo u sve mirnijim vremenima. Agresija se nekako okrenula prema Zemlji, planetu na kojem živimo, kanalizirala kroz sport i tendenciju političko ekonomskoj dominaciji u kojoj je nacija našla svoj ventil za oduškom od napetosti koje donosi svakodnevna egzistencija.

A gdje je nestao poriv za ubijanjem, krvlju, tom jakom i izravnom manifestacijom moći kojom tuđi život nestaje pod mojim rukama ili pred mojim očima?   

Jednim dijelom sakrio se u lokalne tradiciju i transfigurirao na domaće životinje. Razne igre ratova i bitaka u kojim nema stvarne krvi i groznih vriskova pred samu nasilnu smrt nisu dovoljni da u nama zadovolje onaj iskonski poriv za ubijanjem da bi preživjeli i tako osigurali sebi produženje vrste.

Jesensko klanje ili kolinje jedan je od takvih običaja u kojem sudjeluju cijele obitelji, mlađi i stariji, muški i ženski, i gotovo svi s radošću i žarom koji tinja u njima već od kraja ljeta čekaju doba jesenjeg klanja jedne od najkorisnijih životinja na planetu - Sus scrofa domestica[a1] iliti pajcek.

 Mučki je to običaj, dio krvavih stvarnih tradicija, pravo klanje s grozomornom zvučnom kulisom urlika  velikih salastih gica koji lede krv u žilama i diže dlačice na rukama.

Mirni zagorski, katalonski, kalabrijski, valonski ili bavarski seljaci ili doktori znanosti vraćaju se u mjesta svoga porijekla i odrastanja, oblače pregače, oštre noževe i sa sladostrašću čekaju da im simpatična gica prestravljena do agresivnosti dođe pod oštricu. Blaženo je to klanje koje svima nudi sretnu i hranom bogatu zimu s nizom specijaliteta kojima je kolinje temelj. Bilježiti one koji kolju, a ne prikazati sam čin nego negdje duboko u sebi osjećati istovremeno i važnost te tradicije i perverznost iste, ono je što  mladoga Smuka, akademskog fotografa, privlači ovome ciklusu.

Fotografije njegovih susjeda, poznanika, prijatelja spremnih za čin klanja, s manje ili više znakova i rekvizite pri sebi dokument su jednog posebnog jesenskog raspoloženja koje vlada malim zagorskim bregima i hrvatskim ravnicama.

Minimalna je njegova intervencija, tu i tamo vidljiv je pokoji smrtni alat ili su to krvave ruke koje radovima daju dodatnu dimenziju u kojoj velika slatka Miss Piggy postaje tek negdje u drugom planu bitna, dok u prvi plan izlazi psihološka karakterizacija likova koji su na fotografijama. Svi prikazani likovi, recimo preciznije ljudi u ulogama koje tih jesenskih dana igraju, ostavili su svoje cjelogodišnje identitete negdje iza Smukova pozadinskog platna i pred objektivom poziraju kao čuvari tradicije i živuće svjedočanstvo kako je bolje da nestane selo negoli običaj.

Svi su oni jednaki, nisu vidljive socijalne ili bilo koje druge razlike koje ih tijekom godine tako odvajaju i razdvajaju u grupe, nema tu ni lijevih ni desnih, politika i dnevna jadikovka je ostala po strani, svi su sada stopljeni sa svojom ulogom u poslanju čuvara koljačke tradicije.

Užitak i neskriveni ponos, jer žive svoj običaj, uskoro će im pružiti (ili im je pružio) moć koju imaju nad životinjama koje ustvari i pripremaju samo za jedno, za klanje i na koncu za hranu. Izdvojeni iz pejzaža bijelom pozadinom i blago rasvijetljeni stoje vitezovi krvave tradicije gledajući u autora ispred tipične zagorske scenografije ciglenog zida bez fasade ili zagorskih bregova.

Svjesni su da umjetnik koji je u njihovome kraju poniknuo i koji na nježan način bilježi običaje i kulturu Bedekovčine, nije onaj koji će ih glorificirati kao slikar romantizma J.L. David s prikazom masovnog ubojice i sumanutoga lidera Napoleona koji prelazi Alpe na konju, nego mršavi plavi mladac, jedan od njih.

Upravo zato je i na fotografijama vidljiv domaći, opušteni ugođaj u kojem Zagorci pokazuju iskrenog sebe, no s onim malim nužnim pomakom što ga daju rekvizita i stanje duha, a  koji jedan od njih s fotoaparatom može zabilježiti. Smuk odabire motive koji su mu znani, s kojima odrasta, u kojima vidi preobrazbe svojih susjeda i tanašne mijene u njihovome ponašanju kada se klanje približava ili događa. Iz tog razloga njegova je intervencija minimalna, tek toliko da ih pretvori u 'pozere' kako bi ispred bijele pozadine njihov modni detalj i psihološka preobrazba bila bolje vidljiva. Svaki od njih ima neki poseban život u sebi, beskrajni koloplet priča koje otvara razmaženom gledatelju iz one, zagrebačke strane Medvednice ili neke druge, nazovimo to, gradske sredine u kojoj svinje postoje samo kao pogrdna riječ.

Održivi razvoj kao nova medijska mantra ili  ekonomsko politički protokol nadolazećega doba u maloj zagorskoj sredini je zapravo ime za krug suživota s pajcekom koji stane u tri riječi – ''hranim, koljem, jedem'', i tako u krug, svake godine dok god bregi zeleni kiseloga vina daju. U viđenju globalnog u lokalnome, makar to bilo i kroz čin sadističkog ubijanja i svega što poslije dolazi, Smuk pozicionira sebe kao fotografa koji izranja iz mikrosredine u kojoj živi i time stvara svoj estetski i tematski identitet. Motivi su beskonačni, priče su autentične, preostaje mu jedino da ih bilježi.

Bez težnje za dorađivanjima ili  pretjeranim režiranjem fotografija dobili smo ciklus radova koji svojom jednostavnošću i genius loci konceptom dokumentira ljude i običaje jedne zajednice. Svim radovima zajednička je nit čina klanja i gotovo ritualnog čerečenja zaklane svinje koji se dogodio prije ili poslije fotografiranja. Svinjsko kričanje od straha, hropci i urlik smrti  kao da  tiho struji kroz fotografije. Vidljivo je to iskustvo oduzimanja nečijeg života na licima tih ljudi i nikoga, tko je ikada prisustvovao kolinju, to ne ostavlja ravnodušnim.

Kad se jednom to vidi i čuje, mijenja se okus krvavica ili kotleta, jer ipak, radi se o sisavcu, koji hoda zemljom i diše zrak, na spirali razvoj života na Zemlji nije baš tako daleko od čovjeka. Smukove fotografije istovremeno mogu biti veselje na izložbi u lokalnom  vatrogasnom domu, ali i mudro podsjećanje da je naš poriv za  mučkim ubijanjem tu, među nama, no ovaj je put 'civilizirano' maknuto s čovjeka na  nevinu, u potpunosti iskoristivu i tvrdi se, iznimno inteligentnu životinju.

Sretni mi bili dok je tako, bilo nam je i drugačije.

 

 Emil Matešić

 [a1]Sus scrofa domestica – ovo je nominativ, a trebalo bi onda sve u akuzativ na latinskom. Tak je s latinskim riječima. Stavi možda domaća svinja ili kako li se već pajcek naš zove. Nekorisnijh ili najkorisnijih?