Smrt, kao oblik prijelaza, fenomen je kojim su fascinirane sve velike svjetske civilizacije. Na njemu su stvarale svoje religijske i eshatološke sustave, konstruiravši tim putem alate i mehanizme pomoću kojih se unosio red u kaos. Na ljudskoj razini, smrt predstavlja kraj – izazov kroz koji se odnosi, naspram onoga koji je otišao, radikalno mijenjaju i time nepovratno djeluju na okruženje u kojem se smrt manifestirala.
U stvaranju umjetničkog djela, koncept smrti kao metafore, i istovremeno nadahnuća stvaranja, upravo je obrnut nego li u civilizacijskom
i ljudskom kontekstu. Smrt ovdje stvara i predstavlja završetak nekog idejnog procesa. Upravo ta mnogoznačnost i moć kojom nas izbacuje
iz kolotečine života, dovele su smrt u fokus naših interesa od najranijeg djetinjstva, kada počinjemo bilježiti svoja prva sjećanja. Neizbježan susret s njom znatno je olakšan ukoliko postoji kontinuitet susreta tijekom godina te ukoliko se u okruženju smrt smatra sastavnim dijelom življenja. Izostanak tih susreta i iskustava smrti dovodi do snažnih psiholoških pomaka u svijesti, koji mogu znatno promijeniti osobnost. Radi te snage da djeluje na promjenu osobnosti, smrt je ujedno i jedno od najjačih sredstava za psihološku manipulaciju tj. oblikovanje svijesti po obrascima, koje najčešće postavljaju prosvijećene elite i time potvrđuju svoju poziciju moći i kontrole. Estetizacija samog pojma kroz standardiziranu simboliku koja, radi gore navedenog, ostavlja snažan dojam, a kroz osobni doživljaj umjetnika postaje i umjetnički proizvod, tema je ove prigodne izložbe izvorno začete u sklopu 7. Zagrebi!festivala koje je teme bila smrt. Izloženi su radovi sukus fotografija pristiglih na javni poziv te predstavljaju osobna viđenja smrti autora u našem religijsko duhovnom okruženju.
( Emil Matešić)
više...