MOMČILO GOLUB - instrumenti

Nije problem kategorizirati opus Momčila Goluba unutar parametara koji određuju suvremenu umjetničku produkciju. Kao uporišta njegovog estetskog koda jasno se nameću odrednice: post-konceptualna umjetnička praksa kao referentni stvaralački obrazac; umjetnost ready made-a, aproprijacije i instalacije kao njezine produkcijske paradigme; postmodernistički diskurs kao polje realizacije u suštini subjektivnog, ne-programskog stvaralaštva, otvorenog dijalogu s poviješću umjetnosti po vertikali, odnosno, njezinom globalizacijom po kulturnoj horizontali. Ali, isto tako je jasno da nas ovaj iz općih crta i mjesta definiran model stvaralaštva ne približava onoj evidentnoj i sasvim specifično njegovoj stvaralačkoj alkemiji koja Momčila Goluba čini posebnim slučajem u okvirima splitske i hrvatske umjetničke sadašnjosti. /.../

Za razliku od svoje braće konceptualnih umjetnika, Momčilo Golub nikad nije odustao od stvaranja umjetničkog objekta. Njegova kritika umjetničkog sustava manifestira se transcendencijom uže shvaćenog područja i praksi umjetničkog i kulturnog stvaralaštva pa će na tom tragu za svoju središnju aktivnost i stvaralački postupak uzeti aranžiranje fenomena već proizvedene stvarnosti, odnosno, sam život u njegovim svakodnevnim predmetima među kojima je umjetničko djelo samo jedna od klasa predmetnog postojanja. Golubov se stvaralački univerzum zameće onkraj podjele na umjetnost i život, estetsko i utilitarno, živo i mrtvo, prošlo i sadašnje, estetsko i zanatsko, muzeje i buvljake, tradicionalno i avangardno, dokumentarno i imaginarno, izmaštano i doživljeno. Zor mu je intuitivan pa predmeti koje opsesivno skuplja po ključu osobne fascinacije, tek naknadno pronalaze svoju svrhu i mjesto uklapanjem u cjelinu sazdanu po poetskom ključu autorove imaginacije. U osnovi ovog stvaralačkog postupka je stav kojeg je Momčilo Golub izrazio riječima: 
Uzimam predmet oblikovan za svrhu, ali mu ne dopuštam da se svrhe domogne. Ljepota umjetničkog djela je u njegovoj praktičnoj nesvrhovitosti, a kad predmet ostane izvan svrhe ostaje mu samo ono 'biti'.
Branko Franceschi (Iz predgovora izložbi)